Sljedeća gošća u našoj rubrici Intervju je Žakline Troskot vlasnica triju slastičarni Amélie u Zagrebu.

Iza ta tri slatka kutka krije se mnogo truda, rada i emocija.

Zajednička poveznica ova tri mjesta je osobnost, odnosno karakter vlasnice koja je uistinu posebna.

Što je sve posebno? Poseban je njezin osmijeh, način razmišljanja, stil života, borbeni duh, poduzetnička vizija, pedantnost u radu…

Ljubav joj je pokretač, inovativnost motiv, rizik izazov, a uspjeh  put kojim korača i to već 15 godina.

Mi joj želimo još puno godina u svijetu slastičarskog poduzetništva, a vi pročitajte ovaj zanimljiv i inspirativan intervju.

Svi su čuli, a većina je i posjetila slastičarnicu Amélie u Zagrebu. Kao vlasnica ovog “slatkog kutka” ispričajte nam kako je sve počelo, odnosno upoznajte nas s počecima nastajanja slastičarne.

Kao i mnogi počeci, i priča o Amélie započela je s puno truda, rada i odricanja. Bile su to godine kada se radilo danonoćno – bez slobodnih dana, bez godišnjih odmora, bez večernjih izlazaka i kava s prijateljima. Počela sam doslovno s jednom zaposlenicom – ona je posluživala goste, a ja sam pekla, vozila, nabavljala, planirala, i u drugoj smjeni ponovno uskočila u servis. To je bio moj svakodnevni krug.

Polako, ali sigurno, stvarali su se uvjeti za nova zapošljavanja, pa nova i nova itd. S vremenom smo iz kuhinje od 15 m² prešli na 60 m², a danas radimo u prostoru od 600 m², imamo oko 45 zaposlenih i 3 poslovnice. Svaka ta kvadratura nosi svoju priču, svoj izazov i svoju pobjedu.

Nisam imala ni veliki kapital, ni razvikani brend iza sebe – samo viziju, vjeru u sebe i ogroman pogon unutarnje motivacije. I možda je baš zato Amélie postala ono što danas jest – slatki kutak s dušom, nastao iz strasti, građen strpljenjem i održan zahvaljujući ljudima koji su prepoznali iskrenost u našem radu.

Slastičarna nosi francuski naziv, a mogu se i kušati francuske slastice. Odakle ideja za tim nazivom i da vam Francuska bude inspiracija?

Naziv "Amélie" nekako se dogodio spontano, sviđalo mi se to ime odavno, ali isto tako kad malo bolje razmislim – možda ipak i nije bilo tako slučajno. Francusko slastičarstvo oduvijek me fasciniralo – precizno, profinjeno, elegantno – taman po mome guštu. U njihovim slasticama postoji ta fina ravnoteža između tehnike i umjetnosti, i sigurno me ta estetika i filozofija izrade kolača podsvjesno privukla da "koketiram" s francuskim štihom.

No, ne mogu reći da je Amélie isključivo u francuskom duhu. Kad sam otvarala slastičarnicu prije 15 godina, hrvatsko tržište jednostavno još nije bilo spremno plaćati minimalno 7€ za desert, koliko vas u prosjeku koštaju prave francuske slastice u Parizu, jer je izrada istih kompleksna i zahtjevna.  Zato smo našli svoj balans – inspiraciju crpimo iz francuskog stila, ali u ponudi imamo i domaće klasike, često u nešto moderniziranim verzijama. To je kombinacija tradicije i suvremenosti, profinjenosti i pristupačnosti – baš kako volim.

U konačnici, Amélie je ime koje nosi i nježnost i karakter, i mislim da jako lijepo odražava ono što želimo da ljudi osjete kad uđu kod nas – mrvicu Pariza, ali i toplinu doma.

Slastičarstvo kao posao je s jedne strane zahtjevno, a s druge zanimljivo. Je li teško uspjeti u tom poslu?

Uspjeti u svijetu slastičarstva nije nimalo jednostavno – to je posao koji traži sve od tebe: fizičku izdržljivost, mentalnu otpornost, kreativnu viziju i nevjerojatnu razinu predanosti. Mnogi zamišljaju da je to samo veselo miješanje kreme i slaganje kolačića, ali istina je puno dublja i izazovnija. Slastičarstvo je posao u kojem se dižeš ranije od ostalih i ideš spavati kasnije, često s umornim tijelom, ali – ako si strastven – s ispunjenim srcem.Vikendima, dok svi uživaju i odmaraju, nama je špica na poslu. Dok drugi uživaju u predblagdanskom božićnom ugođaju, mi smo u ratnoj spremi – i tako iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu...

Ja smatram da uspjeh u ovom poslu – kao i u svakom drugom – ne dolazi preko noći niti sam od sebe. Moraš imati jasnu viziju – znati tko si, što želiš ponuditi i zašto to radiš. Moraš biti dosljedan toj viziji, i onda kad je teško, i onda kad te možda okolina ne razumije. Treba ti upornost, ona svakodnevna, tiha, koja se ne da pokolebati prvom preprekom. Jer prepreka uvijek ima – kvarovi, manjak ljudi, umor, konkurencija, promjene tržišta… ali sve se to prebrodi ako znaš kamo ideš.

Bitne su i druge osobine: disciplina, fleksibilnost, snalažljivost, sposobnost upravljanja timom i troškovima, ali i hrabrost da se usudiš biti drugačiji. Danas nije dovoljno samo znati napraviti dobru tortu – moraš znati i ispričati priču, prepoznati želje svojih gostiju, osluškivati trendove, ali i ostati vjeran sebi.

I najvažnije – moraš voljeti ljude. Jer slastičarstvo nije samo posao, to je servis radosti, posao u kojem ljudima ulaziš u živote kroz njihove najsvečanije i najnježnije trenutke.

Ukratko – nije lako, ali ako imaš viziju, karakter i srce, možeš stvoriti nešto stvarno posebno. I to vrijedi svake kapi znoja.

Trendovi u svijetu slastičarstva se mijenjaju u skladu s vremenom. Što se značajno promijenilo u odnosu na prije?

U posljednjih 20-tak godina svijet slastičarstva doživio je pravi mali revolucionarni preokret. Od sastojaka i tehnika, do prezentacije i filozofije – gotovo da nema segmenta koji se nije promijenio.

Nekad su slastice bile sinonim za teške kreme, klasične biskvite i obiteljske recepte koji se prenose s koljena na koljeno. Danas  se sve više teži lakšim teksturama, izraženijim okusima i vizualnoj eleganciji, uz zadržavanje autentičnosti.

Tehnički gledano, moderne slastičarske metode značajno su unaprijedile pristup izradi slastica. Danas  je normalno da se čokolada precizno i ispravno temperira, da se kreme i gelovi stabiliziraju uz pomoć pektina, agar-agara itd. , normalno je da se koriste kvalitetne kuverture, mirror glaze (zrcalne glazure)  postala su naša svakodnevnica,koje zahtijevaju točno određene temperature i teksture.

Veliku ulogu ima i napredna tehnologija – poput šokera za brzo hlađenje, pećnica s preciznim programima pečenja, termometara s točnim sondama, pa čak i digitalizacija receptura radi bolje kontrole procesa i uštede vremena.

Nekada se radilo "odokativno", danas je sve precizno, mjerljivo i ponovljivo – ali uz zadržavanje umjetničkog i senzualnog aspekta slastičarstva, koji ni jedna tehnologija ne može zamijeniti.

Osim toga, estetika je postala neizostavan dio svakog deserta. Desert više nije "samo ukusan" – on mora i pričati priču, biti fotografiran, dijeljen, pamtljiv.

Poseban naglasak stavlja se i na sezonalnost, lokalne sastojke, održivost i sve više na alergene i nutritivne vrijednosti – bezglutenski, veganski, deserti s manje šećera I sl. postaju standardni dio ponude.

No ono što je meni osobno najljepše – i dalje je to umjetnost sa srcem. Samo sada s više znanja, više alata i više prostora za kreativnost.

Rijetko koja osoba ne voli slatko i može bez slatkog. Koji je vaš najdraži desert i zašto?

Nakon toliko godina provedenih u svijetu slastica, isprobavanja raznih kombinacija i osmišljavanja novih recepata, moram priznati da su mi najdraže one jednostavne, iskrene slastice. Obožavam dobru starinsku štrudlu od jabuka, ali s jednom važnom napomenom – jabuke moraju biti rezane na kockice ili listiće, nikako ribane! To je možda stvar odrastanja u Njemačkoj, ali meni tek one pečene, rezane jabuke, koje puste svoj sok dok zagrizeš – daju pravi gušt. Ribane se, po meni, prebrzo pretvore u kašu i izgubi se tekstura – ali naravno, to je stvar osobnog ukusa.

Generalno, više naginjem voćnim desertima, volim da je okus kiselkast, lagan i svjež, a ne previše sladak. Maline u kolačima su mi apsolutni favorit – imaju tu finu notu živosti koja desertima daje karakter.

Nisam ljubitelj teških, preslatkih deserata – volim kad je slastica izbalansirana, kad šećer ima funkciju, a ne samo količinu. Ne volim da je nešto „slatko radi slatkog“, nego da svaki sastojak ima svoje mjesto i razlog. Po meni je prava slastica ona koja ostavi dojam, ali ne opterećuje nepce – nego zove na još jedan zalogaj.

Obrazovanje upotpunjuje svaku osobu na kvalitetan i koristan način. Koliko vam je obrazovanje pomoglo u poslu?

Apsolutno smatram da je obrazovanje jedan od ključnih stupova uspjeha – ne samo u slastičarstvu, već u svakom ozbiljnom poslovanju. Ono  ti daje strukturu razmišljanja, širinu pogleda i alate kojima možeš bolje razumjeti procese, donositi kvalitetne odluke i dugoročno razvijati svoj posao.

No,  jednako važno kao i obrazovanje, za mene je bilo i radno iskustvo koje sam prethodno stekla u menadžmentu. Jer, kao što sam već rekla – nije dovoljno znati napraviti savršenu tortu. Moraš znati voditi tim, planirati nabavu, kontrolirati troškove, analizirati tržište, donositi strateške odluke i imati viziju razvoja.

U  slastičarstvu, pogotovo ako vodiš vlastitu firmu, moraš razmišljati unaprijed. Dok radimo božićne narudžbe, ja već razmišljam o Uskrsu; kad se Uskrs približi, planiram ljeto – i tako stalno, barem jedan korak ispred. Jer dobar posao ne nastaje slučajno – on je rezultat kombinacije znanja, iskustva, organizacije i intuicije.

U konačnici, obrazovanje ti ne daje gotove recepte, ali te nauči kako razmišljati, kako se prilagoditi, kako voditi – i to je neprocjenjivo u svakodnevnom životu jednog poduzetnika.

Žena ste poduzetnica i “lavica”, odnosno borac. Kada je najteže bilo biti poduzetnica, a kada “lavica”?

Ima jako puno trenutaka kada je teško bilo biti poduzetnica recimo na samom početku kad sam morala nositi sve – i peći kolače i voditi brigu o poslu, i o timu, i o financijama – a istovremeno ostati mirna i nasmijana pred gostima i timom. Kad svi čekaju da ti riješiš, odlučiš, podneseš. Isto tako ima trenutaka kad sumnjaš – u sebe, u smjer, u to ima li sve smisla. To su ti trenuci tišine, između dvije smjene, kad ti se sve čini preteško. Također u trenucima ekonomske neizvjesnosti kao što je to bilo za vrijeme korone, kad si odgovorna ne samo za sebe nego i za tim ljudi koji ovise o tebi.

A onda je tu i ona “lavica” u meni koja se budi kad više nemaš izbora nego zagristi, ustati, i ići dalje – i kad iznenadiš samu sebe koliko snage zapravo imaš.
Taj lavlji instinkt najviše osjetiš kad se sve raspada, a ti i dalje stvaraš – tortu, tim, smisao.Lavica sam bila onda kad sam se morala boriti za svoju viziju, i kad sam odlučila ne pristajati na manje, čak i kad bi bilo lakše popustiti.
Ponekad si lavica jer želiš, a ponekad jer nemaš izbora – netko mora donijeti odluke, i to brzo, s osmijehom, dok pećnica zvoni i netko ti postavlja neka bitna pitanja i traži brzu odluku. I naposljetku… lavica nije ona koja uvijek viče i vodi, nego ona koja u najtišim trenucima odluči da neće odustati.
Biti lavica ne znači biti bez straha, nego birati hrabrost usprkos strahu.

Smijeh i suze prikaz su emocija koje nas prate cijeli život. Kada ste se najviše smijali, a kada plakali?

Bilo je zaista mnogo trenutaka ispunjenih i smijehom i suzama – i često su dolazili jedan za drugim, kao da su na rasporedu. Bilo je smijeha kad bi iz kuhinje izjurila ravno u auto pa na sastanak s radnom kapicom na glavi (svi znaju da te kapice izgledaju grozno na svakome), ili kad bi ti stopala toliko otekla da više ne možeš ući u čizme u kojima si ujutro došla na posao – pa ih tijekom vožnje, dok juriš na sastanak, pokušavaš na silu ugurati, a na kraju uđeš na sastanak s jednim stopalom još napola uvučenim. Što ćeš – ostaje ti samo smijati se, jer stvarno, što drugo preostaje?

A bilo je i suza, naravno – od umora, neizvjesnosti, odgovornosti, osobito kad vodiš posao i znaš da nisi tu samo zbog sebe, već i zbog ljudi koji rade s tobom i uz tebe.

To su ti početnički dani kad ti sve prolazi kroz glavu – i da odustaneš i da nastaviš, a često oboje u istom danu. No, kroz godine naučiš balansirati. S vremenom stigne iskustvo, rutina, pragmatičnost – više se ne uzrujavaš zbog svake sitnice, znaš da će i to proći, da svaka sezona ima svoje padove i vrhunce.Naučiš pragmatičnije gledati na izazove, manje dramatizirati u glavi i brže tražiti rješenja.

Jedino što je ostalo postojano – to je smijeh. On me uvijek prati, i u krizi i u slavljima. Smijeh je moj ventil, moj saveznik i moj način da ostanem svoja – čak i kad sve oko mene kuha, figurativno ili doslovno.

Kako biste vi sebe opisali kao osobu, a kako bi vas drugi okarakterizirali?         

Nisam osoba koja bi se opisala suhoparno nabrajajući neke osobine. U svom stilu bi odgovorila, da mislim kako sam osoba koja voli stvarati – ne samo slastice, nego i odnose, ideje, priče. Ne mogu raditi stvari napola – kad sam u nečemu, onda sam potpuno.Ne volim dramu niti neke igrice – ni na tanjuru, ni u životu i radi toga sam postala s godinama vrlo precizna u selekciji ljudi oko sebe. Naučila sam ne biti uvijek u pravu, već u miru!

Rekla bih da sam osoba koja jako cijeni humor – ako se možemo zajedno nasmijati i kad gori pećnica, onda ćemo preživjeti sve. Zezancija mi je način preživljavanja, ventil i ljepilo za timski duh. Kukanje ne podnosim – doslovno me iscrpljuje – i svojedobno sam u firmi uvela "antizavijanje" pravilo: može sve osim kukanja.Volim mir i tišinu, ali i dinamičnost, putovanja, akciju – nekad sam spremna pokrenuti pet stvari odjednom, a nekad tri dana ne izgovoriti ni riječ. I jedno i drugo mi treba da ostanem svoja.

A što bi drugi rekli za mene?

Moji u timu bi valjda rekli da sam "ona koja sve zna ili sazna, sve vidi i sve osjeti prije nego što se dogodi"i uvijek naiđem baš kad su nešto zeznuli, to je valjda to majčinsko  šesto čulo, kojoj ništa ne možeš sakriti.

Prijatelji bi sigurno imali puno toga za reći, ali da skratim, vjerujem da bi rekli kako na mene uvijek mogu računati I vjerojatno bi rekli da uvijek imam spreman kofer za neko putovanje ili barem kratki trip. I da ako nešto mogu pretvoriti u putovanje, izlet ili bar dobru večeru – to ću svakako učiniti.

Kolege ugostitelja bi pak rekli da sam čvrsta, pouzdana, rekli bi da sam ponekad stroga, ali da uvijek igram fer. I da se iza tog "čvrstog upravljača" krije velika doza topline i humora.

A što bi rekla obitelj? Oni me znaju najbolje u svim nijansama – i vjerujem da me vole baš takvu.

Život čine trenuci koji se pamte. Koji je događaj posebno upotpunio vaš život, ali ga i na neki način promijenio?

Majčinstvo je, vjerujem, svaku ženu duboko promijenilo, pa tako i mene. Od tog trenutka više nisi ista osoba – jer više ne živiš samo za sebe. Počinješ učiti o strpljenju, snazi, nesebičnosti, ali i o vlastitim granicama. Učiš kako se mijenjati, rasti i prilagođavati dok istovremeno odgajaš jedno malo biće koje ti je povjereno, a o kojem zapravo nitko ne dobije priručnik. To je put koji te ljušti, gradi i na kraju čini nježnijom i čvršćom u isto vrijeme.

A onda je tu i Amélie – moj drugi "životni projekt", koji me naučio svemu što nisam znala da trebam znati. Ona me izbrusila, ojačala, naučila kako stati za sebe, kako reći “ne” mirno i bez ikakve drame otići kada osjetiš nepoštovanje. Sve što sam prošla kroz godine stvaranja Amélie – od izazova, odluka, rizika i pobjeda – pomoglo mi je da se formiram u ženu s jasnim stavom i granicama, ali još uvijek otvorenim srcem.

I dalje osjećam snažnu potrebu učiti o sebi i tražiti dublji smisao vlastitog postojanja. Volim učiti, istraživati, rasti. Raditi na pogrešnim uvjerenjima s kojima svi odrastamo – onima koja nas nesvjesno ograničavaju u životu. Unatoč svim prethodnim iskustvima, i dalje s radošću pohađam radionice i tečajeve za koje vjerujem da me mogu dodatno obogatiti i pomoći mi da postanem bolja verzija sebe.A kad sam bolja sebi, automatski sam bolja i svima oko sebe.

Međutim ta dva iskustva, svako na svoj način, svakako su me naučila voljeti sebe, ljude, život bez uvjeta, boriti se kad treba, ali se i prepustiti drugima punog srca i ne bojati se promjena. I za to sam duboko zahvalna.

U duši emotivac, u majčinstvu uzor, u poslu perfekcionist, u prijateljstvu oslonac, u kulinarstvu profesionalac, a u životu borac – to je ukratko najava naše sljedeće gošće u rubrici Intervju, a ona je Maja Gnjidić Verdecchia.

Maju svi znaju kao osnivačicu itekako prepoznatljivog i popularnog izbora ljepote, Najljepša Mama Hrvatske.  

Prva pomisao na ljepotu je fizički izgled. Ali, to nije samo izbor vanjske ljepote, nego mnogo više od toga.

O čemu je riječ? Ljepota se manifestira i kroz sve pokazatelje one istinske unutarnje ljepote koja nas okružuje. A to su inteligencija, talentiranost, razumijevanje, ljudskost, humanost...

Šibenik  zauzima posebno mjesto u njezinom srcu i mislima.  Štoviše, Maja se diči s Šibenikom, a i Šibenik s njom.

To je neizmjerna ljubav, a više o toj emotivnoj povezanosti, ali i drugim temama  saznajte u intervjuu.

U Hrvatsku ste doveli jedan iz svakog pogleda poseban izbor ljepote pod nazivom Najljepša Mama Hrvatske. Recite nam nešto više o tome s naglaskom na početke i sadašnju situaciju. Što se promijenilo u odnosu na prije?

 U Šibenik sam 2016. godine dovela finalistice natjecanja ‘Miss Mamma Italiana' kojima je pridružen izbor ‘Miss mamma italiana in Croazia’.To je bio sami početak ideje o organizaciji natjecanja ‘Najljepša Mama Hrvatske’. Ubrzo sam, puna entuzijazma i želje za stvaranjem jednog novog, a po svojim karakteristikama plemenitog i pomalo inovativnog projekta,  pokrenula natjecanje. Ono je pružilo priliku majkama da u  drugačijem ambijentu od onoga na kojega su navikle, pod blještavim svjetlima pozornice, pokažu svoje kvalitete.  Zaista to nije klasični izbor ljepote. To je natjecanje, zapravo, individualni prikaz svake naše kandidatkinje u bezbroj dimenzija – od njihove majčinske, obiteljske i poslovne, do uloge koju imaju u svojoj sredini, u društvu. One predstavljaju i svoje hobije, razmišljanja i ideje. A sve se događa spontano i ležerno tako da se u tom pozitivnom i kreativnom ozračju stvaraju prijateljstva i poslovne veze žena iz svih dijelova Hrvatske.  Iako se kaže da je svaki početak težak, naše natjecanje je naišlo od prvog trenutka na veliku podršku Grada Šibenika i  Turističke zajednice grada Šibenika, kao i same publike i majki koje su se željele prijaviti. Zahvaljujući takvom poticaju i uvažavanju, naše  natjecanje raste iz godine u godinu. Neizmjerno sam ponosna na sve što se do sada postiglo zahvaljujući timu koji je uz mene, a i na neizostavnoj podršci najbližih.

Biti majka privilegija je koju ne može imati svatko. Koliko je majčinstvo upotpunilo i promijenilo vaš život? Pokušajte se prisjetiti nekog trenutka kojeg pamtite kada je najteže bilo biti majka i opišite nam ga.

Postala sam majka, po današnjim kriterijima relativno rano, u svojoj  22 godini. Taj predivan čin moj je dotadašnji život promijenio iz korijena. Postala sam zrelija i odgovornija u prihvaćanju životnih obveza. Sve je postalo znatno dinamičnije, krenulo je balansiranje između posla, kućanstva i roditeljstva. Tempo se nastavio kroz godine, a stečeno iskustvo učinilo je da to shvatim i prihvatim kao nešto sasvim normalno.  Svojoj djeci sam uvijek željela pružiti baš sve što im je potrebno, pa i više od toga. Pri tome sam bila svjesna da, kao majka,  ne moram sve raditi besprijekorno i biti svake sekunde posvećena i brižna „sto na sat“. I danas vjerujem kako moja roditeljska uloga podrazumijeva pružanje ljubavi, nježnosti, topline i vjere, kao i stvaranje  sigurnog okruženja svom djetetu u kojemu će ono samo rasti, razvijati se i odrediti vlastiti životni put. Navikla sam biti maksimalno organizirana  u raspoređivanju svog vremena i rangiranju prioriteta.  To još uvijek radim po navici iako su djeca prerasla djetinju dob. A bilo je i teških trenutaka. Najteži, onaj koji se nikad ne zaboravlja,  bio je u liječničkoj ordinaciji neposredno prije sinove operacije tumora. Pred supruga i mene su stavljeni papiri koje je trebalo potpisati i na kojima je pisalo kako ima 50 posto šanse za preživljavanje. Na svu sreću, ta je teška epizoda iza nas. Zahvaljujući iskusnom liječničkom timu, Riccardo danas živi punim plućima okrenut svojoj mladosti i životnim izazovima.

Rodom ste iz predivnog turističkog bisera, grada Šibenika. Primijetili smo da ste vrlo emotivno vezani uz taj grad. Što Šibenik ima, a drugi gradovi nemaju? Također koja je vaša prva pomisao kad vam netko spomene rodni kraj?

Ja sam tu doista jako subjektivna i za mene je Šibenik sinonim za moj najtopliji dom, najljepši i najposebniji grad na svijetu. Šibenik su jutarnja macchiata uz miris friško oprane robe s tiramola, uz žarke boje đirana u pitarima na balkonima, Šibenik je moje djetinjstvo, moja mladost upletena u svaku uličicu, rivu, svaku kalu i đardin. Šibenik su najljepše zore i najljepši sutoni na svitu.  Tu je moja obitelj, moji prijatelji, moji korijeni. Kad god imam priliku, trčim u zagrljaj svog rodnog grada, u moju oazu mira. Šibenik će za mene, dok god živim, imati posebno mjesto u mom srcu.

Uspjeh je pojam iza kojeg se krije i mnogo potpojmova poput – rad, upornost, vizija, entuzijazam, odricanje, obrazovanje, iskustvo, podrška, financijska kriza... Koji od izraza se najbolje uklapaju u vaš uspjeh i zašto?

Vizija, odricanje, upornost i optimizam. To su otprilike ti izrazi koji su svojim značenjem pridonijeli određivanju mog životnog i poslovnog puta. Još bi ih možda nadopunila i  pojmom rizika. Zaista se uzalud ne kaže da bez rizika nema uspjeha. Osim toga, važno je biti spreman stjecati nova znanja. Nikada ne propuštam priliku naučiti nešto novo. Znanje je bogatstvo, a svatko tko želi ići u korak s vremenom mora učiti dok je živ.

Primijetili smo da ste vrlo druželjubiva i emotivna osoba. Smatrate li da postoje prava prijateljstva i koliko ih je moguće “sačuvati”. Također, kada Maja najviše plače, a kada se najviše smije?

Znam da postoje prava prijateljstva i zahvalna sam što su mi oplemenila i obogatila život. Prijateljstvo je poseban oblik ljubavi koji, poput svake duboke i iskrene emocije,  također traži ulaganje, odricanje i trud. Svako pravo i iskreno prijateljstvo može opstati i očuvati se ako se njeguje, ako ga ne zapostavljate i doživljavate „zdravo za gotovo“. 

Što se tiče smijeha i suza, za sebe bih kazala da sam vedra osoba, a imam sreću što sam okružena dragim ljudima koji su, poput mene, po prirodi vedri. Kao takva, volim se smijati,  osmijeh je moj najdraži make up. Optimist sam i čaša mi je uvijek napola puna, nikad prazna. Naravno, u životu bude i trenutaka kad „progovore“ duboke emocije i kada se oči napune suzama. Dogode se i meni suze.  Uvijek se, pri tom, sjetim one Šantićeve: „Blago onom tko suza ima, u toga srce umrlo nije“. Na kraju krajeva, život su i smijeh i suze.

Privatni život vezan je uz Italiju jer vam je suprug Talijan. Gdje živite točno, putujete li često, te kako izgleda vaša obiteljska svakodnevica?

Živim u prekrasnom Moglianu, praktički nasuprot Šibenika. Moja svakodnevica je, zapravo u najužoj vezi sa godišnjim dobom – ljeti sam više terenski radnik, a ostatak godine kad nisam na poslovnim putovanjima, vrijeme provodim u uredu. S obzirom na to da su djeca već odrasla, suprug čiju potporu uživam i ja stvorili smo našu rutinu koju volimo 'razbiti' kratkim putovanjem. Puno radim, pa mi često taj mali bijeg pomogne opustiti se.

Svaka prava dama kao i vi ima omiljeni modni dodatak bez kojeg ne može. O čemu je riječ? Gdje i kada ga nosite? Koji je glavni modni predmet za dnevni look, a koji za večernji?

Kao što sam i spomenula, moj omiljeni dodatak je osmijeh i uvijek ga s radošću nosim. Ipak, s obzirom na to da sam često na sastancima i eventima, ne mogu preživjeti bez štikle. To je moj „statement komad“. Nema obuće koja više laska ženskoj nozi i ukupnom dojmu. A inače, što se mode tiče, ne spadam u osobe koje slijepo prate modne trendove i ultimativno kupuju isljučivo ono što im diktiraju dizajneri za tu sezonu. Imam vlastiti stil i slijedim ga. Onaj komad odjeće ili obuće koji mi se svidi, naći će mjesto u mojoj garderobi neovisno o tome je li tog trenutka „in“ ili „out“. Naprosto imam svoj „in“.

Svi imamo uspomene koje su obilježile naš život, ali ne trenutno, već vječno. Otkrijte nam svoju i objasnite nam zašto je baš o njoj riječ?

Od brojnih uspomena koje su mi drage i koje su dio mog života, koje su me pomalo i odredile, izdvajam dolazak u Italiju. U toj sam dragoj, prijateljskoj zemlji morala početi život ispočetka. Osim supruga,  nikoga nisam poznavala. Sada s ponosom mogu kazati kako sam ovdje uspjela izgraditi divan život, steći privatni i poslovni uspjeh te sklopiti brojna  prijateljstva.

Uz odlazak u Italiju, velika prekretnica i promjena u mom životu dogodila se prije 20 godina preranim gubitkom moje majke. Imala je tada svega 49 godina, koliko i ja sada. Tada sam,  sa svojih 29 godina,  preuzela njezinu ulogu stupa i obiteljskog oslonca. Koliko simbolike nose naši životi, zapravo nismo ni svjesni.

Svaka osoba je gurman na svoj način. Jeste li vi više slatki ili slani tip i zašto? Koje je vaše najdraže jelo i zašto? Volite li općenito kuhati i ako da koja jela?

Volim eksperimentirati i kušati nova jela, ali se uvijek vraćam tradicionalnim receptima i to onim šibenskim. Definitivno sam više slani tip,  stvarno spadam u gurmane  koji  vole konkretna jela, posebno meso. Međutim, moram dodati da ne bi preživjela bez čokolade, lješnjaka i peciva s orasima. Najdraže jelo mi je ipak pašticada koju rado i često spremam. Nijedan blagdan, neka važna obljetnica, datum ili naprosto obiteljska večera s prijateljima nezamisliva je bez pašticade. Zaista imam sreću što dolazim iz obitelji u kojoj se dobro jelo itekako cijenilo. Majka mi je bila vrsna kuharica, kao što je moja teta i ujna. Takve su mi bile i obje bake. Znači, cijela ženska strana moje obitelji obožavala je kuhati. Povukla sam taj dar od njih. A onda sam došla u obitelj koja je također cijenila dobru kuhinju. Svekrva je bila odlična kuharica. Znanje, vještine i iskustvo koje sam ponijela iz svoje kuće, uz svekrvu sam nadogradila i spojila dvije kulinarske tradicije. Kuhati obožavam, posebno za prijatelje i naše društvo. Opušta me i veseli. Uz kakvu dobru glazbu „na najjače“, sama u kuhinji, osjećam se predivno.

U vinu je istina. Koje vino pijete i je li istina danas poželjna? Koliko u svijetu poduzetništva i biznisa ima mjesta za iskrene osobe koje govore istinu?

Biram pitka vina punog okusa, uz dobro društvo.  Svijet poduzetništva zna biti varljiv, ali vjerujte mi, kad imate pravu podršku, imate sve. Znate li što kaže jedna talijanska izreka? Ako želiš upoznati jedan narod, sjedni za njihov stol i pij njihovo vino. Time je sve rečeno.

Rođenje bebe i dolazak na svijet prvog ili novog člana obitelji je poseban trenutak u životu svih supružnika, mladenaca, zaručnika.
To je trenutak prožet raznim emocijama ispod kojih se krije neizmjerna sreća.
Sreća se manifestira kroz suze, smijeh, zagrljaj, rukovanje, pjesmu, ples, zdravicu, pisanje čestitki…
Prije tog posebnog trenutka vrlo je važno odabrati kako će se beba zvati. Ime je naziv koji svaku osobu prati cijeli život, pa tako i novorođenče.
Spol puno pomaže kod odabira imena što je sasvim logično.
I da, sad dolazimo do situacija kada se stvaraju brojne nedoumice, polemike, zabune, prepirke ( ponekad svađe) kako će se zvati beba i koje joj ime dati.

Najviše rasprave nastaju kod (ne)brakova gdje su otac i majka različite vjeroispovijesti. I tu se stavlja mnogo upitnika i uskličnika ne samo kod imena, već i kod prezimena djeteta.
Ali, naravno da se nađe adekvatno rješenje i da se mora donijeti odluka, na obostrano zadovoljstvo partnera ili supružnika.
Ljutnje se vezuju i uz izraz “kopiranje imena”. Što to znači? To je situacija kada jedna majka rodi curicu i da joj npr. ime Tara, a druga majka daje identično takvo ime.
Ili kad otac predloži ime za svog sina koji će se zvati Viktor, a nakon nekog vremena se rodi još jedan bebač koji će se također zvati Viktor.
To su bespotrebne “eventualne ljutnje” bez smisla i sadržaja, ali i s dozom primitivizma. Zašto? Ime je generalna oznaka koja će se uvijek ponavljati i mora se ponavljati. Stoga, možete pokazati svu moć kreativnosti i inovativnosti, ali svako ime će redovito biti (pre) poznato.

Osobe koje se bave tim razmatranjima vezanim uz ime, bespotrebno “troše” svoje dragocjeno vrijeme, a samim time i živce. Čemu sve to i gdje to sve vodi?! Očigledno - nigdje.
Nadalje, polemike ostavimo sa strane i “uhvatimo se u koštac” s glavnom tematikom i odlukom.
Prije nego se roditelji odluče koje će ime dati svome djetetu, istaknut ćemo po kojim se sve kriterijima davaju imena bebama.
Pa, krenimo redom.
1. OBITELJ - ime se daje po članu obitelji: baki, djedu, stricu, ujni, kumu, prijatelju… Na taj način dijete ima istinsku poveznicu i podsjetnik na tu osobu kroz cijeli život. Naravno da roditelji pričaju svome sinu ili kćeri kakve su te osobe bile u prošlosti ili još jesu, naravno osvrnuvši se najviše na njihove vrline.
2. VJERA - osobe koje idu stopama vjere sasvim sigurno daju imena po svecima ili sveticama. Koji je kriterij za koju vjersku ličnost se odlučiti, to najbolje znaju roditelji. Emocije su na razini, zavjeti u duši, molitve u srcu, obećanja u mislima.
3. IKONA - ovaj pojam odnosi se na glazbene, sportske, filmske, modne, umjetničke…uzore koji fasciniraju i kojima se roditelji dive ili su se divili iz mnogih razloga. To su poznate osobe iz prošlosti koje su ostavile neizbrisiv trag svojim talentom, uspjehom…
Postoje situacije kada se roditelji dvoume između dva imena i na kraju dijete ima dvojno ime npr. Marko Luka, Ivona Klara…
Naše osobno mišljenje jest da roditelji takvim postupkom sasvim jasno pokazuju da nemaju jak stav, odnosno karakter, pa mijenjaju mišljenja i skloni su “raspravama sa samim sobom”.
Dvojna imena običaj su u državama poput Španjolske i Portugala, ali to ne znači da se moraju uvesti u “modne trendove” i u druge države kao što je Hrvatska i ostalo.
Sve je stvar izbora, i ne smijemo zaboraviti spomenuti da se o UKUSIMA ne raspravlja, već isključivo o OKUSIMA.

Što je to feminizam i koji mu je cilj? Feminizam je naziv za grupu ideologija i političkih pokreta.
Osnovni cilj ovog “pojma” je poboljšanje položaja žena u društvu, točnije izjednačavanje prava žena s pravima muškaraca.
Feministički pokreti redovito se manifestiraju kroz raznovrsne kampanje za ženska prava u vidu prava glasa, adekvatnog obrazovanja, jednakog prava u braku…
Vrijeme je da postavimo pitanje - mogu li žene uspjeti u svim sferama društva i na svim pozicijama?!
Zaboravimo generaliziranje pa se odgovor odnosi da mogu uspjeti na većini funkcija.
Koje su to funkcije? Mnoge. Ali, navedimo - neke od njih. Žene su uspješne liderice, političarke, glasnogovornice, profesorice…, ali isto tako, doktorice, vođe ( ili samo zaposlenice) u područjima beauty industrije, operne dive ( i druga zanimanja iz svijeta glazbe), umjetnice…
Mogu li žene biti uspješne? Itekako. Štoviše, imaju prednost da nerijetko “grade” uspjeh zahvaljujući vlastitom znanju i sposobnosti , a ne zbog nečijih nametnutih mišljenja ili pak interesa.
Mogu li se žene “obogatiti” u smislu majčinstva? Mogu. Ali, tu postoji jedan trik. Mnoge žene bi voljele biti majke, ali nažalost ne mogu pronaći adekvatnog partnera/muža… , odnosno nemaju sreće u privatnom životu i nikada ne postanu majke. To je po našem mišljenju “nepravda”, ali takav je život.
Prigovor na ovaj odgovor odnosi se i na bračne parove koji su u braku, ali ne mogu postati roditelji.( iz mnogih razloga).
Lijepo je biti poduzetnica, još ljepše majka, a najljepše dobra osoba. Jer, od ljudskosti počinje životni uspjeh ( i privatni i poslovni)

Na prvi pogled - možda samozatajna, a na drugi - sigurno vrlo fotogenična, uspješna i poznata mlada žena.
Eto, to je ukratko opis/najava za sljedeću gošću u našoj rubrici, Intervju. O kome je riječ ili koga predstavlja ova rečenica?
Jednu vrlo talentiranu glumicu koja se zove Petra Kurtela.
Petra je svoj život obojila “najljepšim nijansama”, a mi se nadamo da smo je dotaknuli svojim pismenim izrazima.
Koje su to nijanse? Nijanse ispunjene srećom koja se “zrcali” u njezinom privatnom, ali i poslovnom životu.
Kakvi su to izrazi? Vrlo iskreni, a možda još više inspirativni.
Upoznajte ili možda puno bolje - prepoznajte glumicu Petru Kurtelu u ovom razgovoru.

Vaš životni poziv definitivno je gluma. Imate itekako veliko iskustvo u radu kao kazališna glumica, ali također i kao televizijska glumica. Iskreno nam priznajte - kome dajete veću ili barem malo veću prednost, kazališnim daskama ili ulogama u serijama?

Najvažnije mi je da je ekipa dobra, te da je predložak tj. scenarij ili dramski komad kvalitetan. I kazalište i televizija imaju svoje prednosti i kad se sve “poklopi”, jednako uživam i u jednom i drugom.

Buntovna tinejdžerica Lana Kos iz serije Zabranjena ljubav bila je vaša uloga po kojoj ste vrlo prepoznatljivi, ali i ostali veoma zapamćeni. Kako bi se na neki način povezali s ovom serijom recite nam, jeste li buntovni kao osoba i je li u vašem životu postojala zabranjena ljubav?

Zabranjena ljubav nije postojala, niti se doživljavam buntovnom. To ne znači da ne kontriram, pogotovo kad smatram da se borim za pravdu. Po prirodi nisam ni svadljiva, ni konfliktna, ali uvijek ću se založiti za prijatelje ili sebe kad osjetim da je potrebno. Ne bježim od sukoba i ne volim gurati probleme “pod tepih”. Vjerujem da je moguće biti i nježan i asertivan, nije potrebno srljati u bunt.

Posao glumice zahtijeva veliki talent, neopisivu ljubav prema ovom zanimanju, ali i izražajnu sposobnost. Kod spominjanja riječi sposobnost misli se na onu koja se odnosi na transformaciju pa samim time i "promjenu osobine ličnosti". Je li vam ta sposobnost ponekad pomogla/odmogla u privatnom životu? Ako da – kada, kako i gdje?

Mislim da glumci najmanje od svih "glume" u privatnom životu. Meni je to potpuno strano, možda zato što u privatnom životu teško uključujem glavu. Ne vidim ni potrebu za manipuliranjem te vrste, jer moj stav je da je mnogo bolje živjeti mudro, nego lukavo.

Nastupali ste u showu Ples sa zvijezdama s partnerom Damirom Horvatinčićem. Volite li inače plesati i podijelite s nama neke od dojmova s tog plesno - zabavnog događaja. Također, koju vrstu plesa osobno preferirate i zašto?

Volim plesati i izražavati se kroz pokret, a ovaj show mi je bio najbolja “plesna ulaznica”, jer nisam znala, ali ni bila sigurna ide li mi zapravo ples ili ne. Sudjelovanje u showu pamtim kao jednu od najljepših uspomena u životu. Teško je ljudima prepričati koliko je cijeli taj period intenzivan, ali najbliži opis dala je moja prijateljica koja je rekla da smo bili u kolektivnom transu. Čini mi se da smo svi bili potpuno predani i opčinjeni plesom, a od plesova se najradije vraćam rumbi, paso dobleu i jiveu.

Obitelj je prije svega velika ljubav, a potom neizmjerna podrška. Koliko su vaši roditelji majka Ivančica Kurtela – akademska slikarica i otac Petar Kurtela – inženjer strojarstva zaslužni za vaš uspjeh u glumačkim vodama? Otkrijte nam /priznajte koji vam je po vašem mišljenju najbolji životni savjet dala majka, a koji otac?

Prije bih zaslužnost pripisala profesorima koji su me educirali i kolegama s klase s kojima sam otkrivala koji su moji potencijali i tko sam uopće ja (glumački). Moji se roditelji tu nisu puno petljali, a pravu sam pohvalu dobila tek kad sam s kolegicama napravila autorski projekt, hit predstavu "Glumice i to". Mislim da je to bio trenutak kada su do kraja povjerovali u moj talent i izbor. Oni su za razliku od mene vrlo racionalni i kritički nastrojeni. Ja sam sanjar koji uvijek ide po svom. Postoji taj racionalni dio mene, ali na kraju uvijek presudi srce i neka moja ludost, tako da savjete primim, ali po potrebi i pustim.

Ponosna ste majka, ukoliko se ne varamo, petogodišnjeg sinčića Relje. Je li teško uskladiti privatni i poslovni život? Koliko vas je majčinstvo promijenilo, a koliko upotpunilo kao osobu?

Nije teško, jer imam partnera, fleksibilno radno vrijeme i vrtić. Zahvalna sam na svemu tome. Ne znam je li me majčinstvo promijenilo, ali mogu reći da uživam jer imam divno dijete koje me svakodnevno obasipa nježnošću i ljubavlju.

Vaš partner Igor Banović, inače arhitekt i game developer uživa u ulozi oca i po svemu sudeći vrlo je brižan, a s druge strane i iznimno ponosan. Kada i gdje Igor i Relja najviše vole provoditi zajedničko vrijeme ?

U prirodi, baš kao i svo troje.

Kaže se - Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude. Što mislite - Ima li u tome istine? Vi osobno volite životinje. Tome ide u prilog da imate mačka Žarka i psa Konana. Kako izgleda suživot s kućnim ljubimcima?

Ne volim generalizirati, pa neću ni sada. Ne poznajem mnogo ljudi koji ne vole životinje, a ako ne vole neku vrstu, to je zbog straha, fobije ili naučenog/nametnutog uvjerenja. I Igor i ja smo odrasli uz kućne ljubimce i naš suživot s Konanom i Žarkom ne bih mijenjala ni za što. Vidim samo pozitivne strane toga, pogotovo kad je odgoj djeteta u pitanju.

Poznato je da preferirate stil odijevanja s duhom prošlosti. Osnovna asocijacija na to su vintage haljine i rockerski stil 70 -ih i 80 - ih godina. Koji vam je uvijek najdraži odjevni predmet, a koji redovito najudobniji?

Najdraži odjevni predmet mi je skoro uvijek onaj najnoviji, jer kupujem rijetko i promišljeno pa me ti komadi uvijek vesele. A najudobnije je sve od svile. Jako volim svilu.

Biti poseban/zanimljiv/drugačiji, naravno u pozitivnom smislu privilegija je koju ne može imati svatko.Po čemu ste vi posebni? Ukoliko je pitanje prezahtjevno, koji bi odgovor na ovo pitanje dala vaša prijateljica, kuma ili neki član rodbine? Kako vas oni vide, odnosno koju vašu karakteristiku ističu kao izrazito posebnu i zašto?

Teško je bez točne definicije posebnog/drugačijeg dati odgovor, ali osobina koju mi prvu pripisuju, a za koju misle da nije u toj mjeri prisutna kod većine, jest smisao za humor. To je nešto što u pravoj punini uživaju samo moji najbliži. Kad se osjećam sigurnom, često sam u stand up modu.