Sljedeća gošća u našoj rubrici Intervju je Žakline Troskot vlasnica triju slastičarni Amélie u Zagrebu.

Iza ta tri slatka kutka krije se mnogo truda, rada i emocija.

Zajednička poveznica ova tri mjesta je osobnost, odnosno karakter vlasnice koja je uistinu posebna.

Što je sve posebno? Poseban je njezin osmijeh, način razmišljanja, stil života, borbeni duh, poduzetnička vizija, pedantnost u radu…

Ljubav joj je pokretač, inovativnost motiv, rizik izazov, a uspjeh  put kojim korača i to već 15 godina.

Mi joj želimo još puno godina u svijetu slastičarskog poduzetništva, a vi pročitajte ovaj zanimljiv i inspirativan intervju.

Svi su čuli, a većina je i posjetila slastičarnicu Amélie u Zagrebu. Kao vlasnica ovog “slatkog kutka” ispričajte nam kako je sve počelo, odnosno upoznajte nas s počecima nastajanja slastičarne.

Kao i mnogi počeci, i priča o Amélie započela je s puno truda, rada i odricanja. Bile su to godine kada se radilo danonoćno – bez slobodnih dana, bez godišnjih odmora, bez večernjih izlazaka i kava s prijateljima. Počela sam doslovno s jednom zaposlenicom – ona je posluživala goste, a ja sam pekla, vozila, nabavljala, planirala, i u drugoj smjeni ponovno uskočila u servis. To je bio moj svakodnevni krug.

Polako, ali sigurno, stvarali su se uvjeti za nova zapošljavanja, pa nova i nova itd. S vremenom smo iz kuhinje od 15 m² prešli na 60 m², a danas radimo u prostoru od 600 m², imamo oko 45 zaposlenih i 3 poslovnice. Svaka ta kvadratura nosi svoju priču, svoj izazov i svoju pobjedu.

Nisam imala ni veliki kapital, ni razvikani brend iza sebe – samo viziju, vjeru u sebe i ogroman pogon unutarnje motivacije. I možda je baš zato Amélie postala ono što danas jest – slatki kutak s dušom, nastao iz strasti, građen strpljenjem i održan zahvaljujući ljudima koji su prepoznali iskrenost u našem radu.

Slastičarna nosi francuski naziv, a mogu se i kušati francuske slastice. Odakle ideja za tim nazivom i da vam Francuska bude inspiracija?

Naziv "Amélie" nekako se dogodio spontano, sviđalo mi se to ime odavno, ali isto tako kad malo bolje razmislim – možda ipak i nije bilo tako slučajno. Francusko slastičarstvo oduvijek me fasciniralo – precizno, profinjeno, elegantno – taman po mome guštu. U njihovim slasticama postoji ta fina ravnoteža između tehnike i umjetnosti, i sigurno me ta estetika i filozofija izrade kolača podsvjesno privukla da "koketiram" s francuskim štihom.

No, ne mogu reći da je Amélie isključivo u francuskom duhu. Kad sam otvarala slastičarnicu prije 15 godina, hrvatsko tržište jednostavno još nije bilo spremno plaćati minimalno 7€ za desert, koliko vas u prosjeku koštaju prave francuske slastice u Parizu, jer je izrada istih kompleksna i zahtjevna.  Zato smo našli svoj balans – inspiraciju crpimo iz francuskog stila, ali u ponudi imamo i domaće klasike, često u nešto moderniziranim verzijama. To je kombinacija tradicije i suvremenosti, profinjenosti i pristupačnosti – baš kako volim.

U konačnici, Amélie je ime koje nosi i nježnost i karakter, i mislim da jako lijepo odražava ono što želimo da ljudi osjete kad uđu kod nas – mrvicu Pariza, ali i toplinu doma.

Slastičarstvo kao posao je s jedne strane zahtjevno, a s druge zanimljivo. Je li teško uspjeti u tom poslu?

Uspjeti u svijetu slastičarstva nije nimalo jednostavno – to je posao koji traži sve od tebe: fizičku izdržljivost, mentalnu otpornost, kreativnu viziju i nevjerojatnu razinu predanosti. Mnogi zamišljaju da je to samo veselo miješanje kreme i slaganje kolačića, ali istina je puno dublja i izazovnija. Slastičarstvo je posao u kojem se dižeš ranije od ostalih i ideš spavati kasnije, često s umornim tijelom, ali – ako si strastven – s ispunjenim srcem.Vikendima, dok svi uživaju i odmaraju, nama je špica na poslu. Dok drugi uživaju u predblagdanskom božićnom ugođaju, mi smo u ratnoj spremi – i tako iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu...

Ja smatram da uspjeh u ovom poslu – kao i u svakom drugom – ne dolazi preko noći niti sam od sebe. Moraš imati jasnu viziju – znati tko si, što želiš ponuditi i zašto to radiš. Moraš biti dosljedan toj viziji, i onda kad je teško, i onda kad te možda okolina ne razumije. Treba ti upornost, ona svakodnevna, tiha, koja se ne da pokolebati prvom preprekom. Jer prepreka uvijek ima – kvarovi, manjak ljudi, umor, konkurencija, promjene tržišta… ali sve se to prebrodi ako znaš kamo ideš.

Bitne su i druge osobine: disciplina, fleksibilnost, snalažljivost, sposobnost upravljanja timom i troškovima, ali i hrabrost da se usudiš biti drugačiji. Danas nije dovoljno samo znati napraviti dobru tortu – moraš znati i ispričati priču, prepoznati želje svojih gostiju, osluškivati trendove, ali i ostati vjeran sebi.

I najvažnije – moraš voljeti ljude. Jer slastičarstvo nije samo posao, to je servis radosti, posao u kojem ljudima ulaziš u živote kroz njihove najsvečanije i najnježnije trenutke.

Ukratko – nije lako, ali ako imaš viziju, karakter i srce, možeš stvoriti nešto stvarno posebno. I to vrijedi svake kapi znoja.

Trendovi u svijetu slastičarstva se mijenjaju u skladu s vremenom. Što se značajno promijenilo u odnosu na prije?

U posljednjih 20-tak godina svijet slastičarstva doživio je pravi mali revolucionarni preokret. Od sastojaka i tehnika, do prezentacije i filozofije – gotovo da nema segmenta koji se nije promijenio.

Nekad su slastice bile sinonim za teške kreme, klasične biskvite i obiteljske recepte koji se prenose s koljena na koljeno. Danas  se sve više teži lakšim teksturama, izraženijim okusima i vizualnoj eleganciji, uz zadržavanje autentičnosti.

Tehnički gledano, moderne slastičarske metode značajno su unaprijedile pristup izradi slastica. Danas  je normalno da se čokolada precizno i ispravno temperira, da se kreme i gelovi stabiliziraju uz pomoć pektina, agar-agara itd. , normalno je da se koriste kvalitetne kuverture, mirror glaze (zrcalne glazure)  postala su naša svakodnevnica,koje zahtijevaju točno određene temperature i teksture.

Veliku ulogu ima i napredna tehnologija – poput šokera za brzo hlađenje, pećnica s preciznim programima pečenja, termometara s točnim sondama, pa čak i digitalizacija receptura radi bolje kontrole procesa i uštede vremena.

Nekada se radilo "odokativno", danas je sve precizno, mjerljivo i ponovljivo – ali uz zadržavanje umjetničkog i senzualnog aspekta slastičarstva, koji ni jedna tehnologija ne može zamijeniti.

Osim toga, estetika je postala neizostavan dio svakog deserta. Desert više nije "samo ukusan" – on mora i pričati priču, biti fotografiran, dijeljen, pamtljiv.

Poseban naglasak stavlja se i na sezonalnost, lokalne sastojke, održivost i sve više na alergene i nutritivne vrijednosti – bezglutenski, veganski, deserti s manje šećera I sl. postaju standardni dio ponude.

No ono što je meni osobno najljepše – i dalje je to umjetnost sa srcem. Samo sada s više znanja, više alata i više prostora za kreativnost.

Rijetko koja osoba ne voli slatko i može bez slatkog. Koji je vaš najdraži desert i zašto?

Nakon toliko godina provedenih u svijetu slastica, isprobavanja raznih kombinacija i osmišljavanja novih recepata, moram priznati da su mi najdraže one jednostavne, iskrene slastice. Obožavam dobru starinsku štrudlu od jabuka, ali s jednom važnom napomenom – jabuke moraju biti rezane na kockice ili listiće, nikako ribane! To je možda stvar odrastanja u Njemačkoj, ali meni tek one pečene, rezane jabuke, koje puste svoj sok dok zagrizeš – daju pravi gušt. Ribane se, po meni, prebrzo pretvore u kašu i izgubi se tekstura – ali naravno, to je stvar osobnog ukusa.

Generalno, više naginjem voćnim desertima, volim da je okus kiselkast, lagan i svjež, a ne previše sladak. Maline u kolačima su mi apsolutni favorit – imaju tu finu notu živosti koja desertima daje karakter.

Nisam ljubitelj teških, preslatkih deserata – volim kad je slastica izbalansirana, kad šećer ima funkciju, a ne samo količinu. Ne volim da je nešto „slatko radi slatkog“, nego da svaki sastojak ima svoje mjesto i razlog. Po meni je prava slastica ona koja ostavi dojam, ali ne opterećuje nepce – nego zove na još jedan zalogaj.

Obrazovanje upotpunjuje svaku osobu na kvalitetan i koristan način. Koliko vam je obrazovanje pomoglo u poslu?

Apsolutno smatram da je obrazovanje jedan od ključnih stupova uspjeha – ne samo u slastičarstvu, već u svakom ozbiljnom poslovanju. Ono  ti daje strukturu razmišljanja, širinu pogleda i alate kojima možeš bolje razumjeti procese, donositi kvalitetne odluke i dugoročno razvijati svoj posao.

No,  jednako važno kao i obrazovanje, za mene je bilo i radno iskustvo koje sam prethodno stekla u menadžmentu. Jer, kao što sam već rekla – nije dovoljno znati napraviti savršenu tortu. Moraš znati voditi tim, planirati nabavu, kontrolirati troškove, analizirati tržište, donositi strateške odluke i imati viziju razvoja.

U  slastičarstvu, pogotovo ako vodiš vlastitu firmu, moraš razmišljati unaprijed. Dok radimo božićne narudžbe, ja već razmišljam o Uskrsu; kad se Uskrs približi, planiram ljeto – i tako stalno, barem jedan korak ispred. Jer dobar posao ne nastaje slučajno – on je rezultat kombinacije znanja, iskustva, organizacije i intuicije.

U konačnici, obrazovanje ti ne daje gotove recepte, ali te nauči kako razmišljati, kako se prilagoditi, kako voditi – i to je neprocjenjivo u svakodnevnom životu jednog poduzetnika.

Žena ste poduzetnica i “lavica”, odnosno borac. Kada je najteže bilo biti poduzetnica, a kada “lavica”?

Ima jako puno trenutaka kada je teško bilo biti poduzetnica recimo na samom početku kad sam morala nositi sve – i peći kolače i voditi brigu o poslu, i o timu, i o financijama – a istovremeno ostati mirna i nasmijana pred gostima i timom. Kad svi čekaju da ti riješiš, odlučiš, podneseš. Isto tako ima trenutaka kad sumnjaš – u sebe, u smjer, u to ima li sve smisla. To su ti trenuci tišine, između dvije smjene, kad ti se sve čini preteško. Također u trenucima ekonomske neizvjesnosti kao što je to bilo za vrijeme korone, kad si odgovorna ne samo za sebe nego i za tim ljudi koji ovise o tebi.

A onda je tu i ona “lavica” u meni koja se budi kad više nemaš izbora nego zagristi, ustati, i ići dalje – i kad iznenadiš samu sebe koliko snage zapravo imaš.
Taj lavlji instinkt najviše osjetiš kad se sve raspada, a ti i dalje stvaraš – tortu, tim, smisao.Lavica sam bila onda kad sam se morala boriti za svoju viziju, i kad sam odlučila ne pristajati na manje, čak i kad bi bilo lakše popustiti.
Ponekad si lavica jer želiš, a ponekad jer nemaš izbora – netko mora donijeti odluke, i to brzo, s osmijehom, dok pećnica zvoni i netko ti postavlja neka bitna pitanja i traži brzu odluku. I naposljetku… lavica nije ona koja uvijek viče i vodi, nego ona koja u najtišim trenucima odluči da neće odustati.
Biti lavica ne znači biti bez straha, nego birati hrabrost usprkos strahu.

Smijeh i suze prikaz su emocija koje nas prate cijeli život. Kada ste se najviše smijali, a kada plakali?

Bilo je zaista mnogo trenutaka ispunjenih i smijehom i suzama – i često su dolazili jedan za drugim, kao da su na rasporedu. Bilo je smijeha kad bi iz kuhinje izjurila ravno u auto pa na sastanak s radnom kapicom na glavi (svi znaju da te kapice izgledaju grozno na svakome), ili kad bi ti stopala toliko otekla da više ne možeš ući u čizme u kojima si ujutro došla na posao – pa ih tijekom vožnje, dok juriš na sastanak, pokušavaš na silu ugurati, a na kraju uđeš na sastanak s jednim stopalom još napola uvučenim. Što ćeš – ostaje ti samo smijati se, jer stvarno, što drugo preostaje?

A bilo je i suza, naravno – od umora, neizvjesnosti, odgovornosti, osobito kad vodiš posao i znaš da nisi tu samo zbog sebe, već i zbog ljudi koji rade s tobom i uz tebe.

To su ti početnički dani kad ti sve prolazi kroz glavu – i da odustaneš i da nastaviš, a često oboje u istom danu. No, kroz godine naučiš balansirati. S vremenom stigne iskustvo, rutina, pragmatičnost – više se ne uzrujavaš zbog svake sitnice, znaš da će i to proći, da svaka sezona ima svoje padove i vrhunce.Naučiš pragmatičnije gledati na izazove, manje dramatizirati u glavi i brže tražiti rješenja.

Jedino što je ostalo postojano – to je smijeh. On me uvijek prati, i u krizi i u slavljima. Smijeh je moj ventil, moj saveznik i moj način da ostanem svoja – čak i kad sve oko mene kuha, figurativno ili doslovno.

Kako biste vi sebe opisali kao osobu, a kako bi vas drugi okarakterizirali?         

Nisam osoba koja bi se opisala suhoparno nabrajajući neke osobine. U svom stilu bi odgovorila, da mislim kako sam osoba koja voli stvarati – ne samo slastice, nego i odnose, ideje, priče. Ne mogu raditi stvari napola – kad sam u nečemu, onda sam potpuno.Ne volim dramu niti neke igrice – ni na tanjuru, ni u životu i radi toga sam postala s godinama vrlo precizna u selekciji ljudi oko sebe. Naučila sam ne biti uvijek u pravu, već u miru!

Rekla bih da sam osoba koja jako cijeni humor – ako se možemo zajedno nasmijati i kad gori pećnica, onda ćemo preživjeti sve. Zezancija mi je način preživljavanja, ventil i ljepilo za timski duh. Kukanje ne podnosim – doslovno me iscrpljuje – i svojedobno sam u firmi uvela "antizavijanje" pravilo: može sve osim kukanja.Volim mir i tišinu, ali i dinamičnost, putovanja, akciju – nekad sam spremna pokrenuti pet stvari odjednom, a nekad tri dana ne izgovoriti ni riječ. I jedno i drugo mi treba da ostanem svoja.

A što bi drugi rekli za mene?

Moji u timu bi valjda rekli da sam "ona koja sve zna ili sazna, sve vidi i sve osjeti prije nego što se dogodi"i uvijek naiđem baš kad su nešto zeznuli, to je valjda to majčinsko  šesto čulo, kojoj ništa ne možeš sakriti.

Prijatelji bi sigurno imali puno toga za reći, ali da skratim, vjerujem da bi rekli kako na mene uvijek mogu računati I vjerojatno bi rekli da uvijek imam spreman kofer za neko putovanje ili barem kratki trip. I da ako nešto mogu pretvoriti u putovanje, izlet ili bar dobru večeru – to ću svakako učiniti.

Kolege ugostitelja bi pak rekli da sam čvrsta, pouzdana, rekli bi da sam ponekad stroga, ali da uvijek igram fer. I da se iza tog "čvrstog upravljača" krije velika doza topline i humora.

A što bi rekla obitelj? Oni me znaju najbolje u svim nijansama – i vjerujem da me vole baš takvu.

Život čine trenuci koji se pamte. Koji je događaj posebno upotpunio vaš život, ali ga i na neki način promijenio?

Majčinstvo je, vjerujem, svaku ženu duboko promijenilo, pa tako i mene. Od tog trenutka više nisi ista osoba – jer više ne živiš samo za sebe. Počinješ učiti o strpljenju, snazi, nesebičnosti, ali i o vlastitim granicama. Učiš kako se mijenjati, rasti i prilagođavati dok istovremeno odgajaš jedno malo biće koje ti je povjereno, a o kojem zapravo nitko ne dobije priručnik. To je put koji te ljušti, gradi i na kraju čini nježnijom i čvršćom u isto vrijeme.

A onda je tu i Amélie – moj drugi "životni projekt", koji me naučio svemu što nisam znala da trebam znati. Ona me izbrusila, ojačala, naučila kako stati za sebe, kako reći “ne” mirno i bez ikakve drame otići kada osjetiš nepoštovanje. Sve što sam prošla kroz godine stvaranja Amélie – od izazova, odluka, rizika i pobjeda – pomoglo mi je da se formiram u ženu s jasnim stavom i granicama, ali još uvijek otvorenim srcem.

I dalje osjećam snažnu potrebu učiti o sebi i tražiti dublji smisao vlastitog postojanja. Volim učiti, istraživati, rasti. Raditi na pogrešnim uvjerenjima s kojima svi odrastamo – onima koja nas nesvjesno ograničavaju u životu. Unatoč svim prethodnim iskustvima, i dalje s radošću pohađam radionice i tečajeve za koje vjerujem da me mogu dodatno obogatiti i pomoći mi da postanem bolja verzija sebe.A kad sam bolja sebi, automatski sam bolja i svima oko sebe.

Međutim ta dva iskustva, svako na svoj način, svakako su me naučila voljeti sebe, ljude, život bez uvjeta, boriti se kad treba, ali se i prepustiti drugima punog srca i ne bojati se promjena. I za to sam duboko zahvalna.

Često znamo reći ili pak čuti rečenicu: “Vrijeme brzo prolazi”.

Što to znači? To jasno ukazuje da su godine prolazne, a samim time i cijeli naš život.

Svatko je ponekad razmišljao o budućnosti sa strahom jer nitko od nas ne zna što donosi sutra.

Ali znamo da kako starimo moramo obratiti pažnju na:

zdravlje - moramo brinuti o zdravlju više nego prije

posao - ne možemo raditi istim intenzitetom kao prije

obitelj - trebamo što više vremena provoditi sa svojom obitelji jer je to neprocjenjivo

izgled - ljepota je prolazna, ali to ne znači da ne smijete biti lijepi i njegovani

želje - imate ih mnogo, ali ako ih pola ostvarite sretni ste

novac – trošite ga na ono što najviše volite, ali i štedite.

Usprkos svemu moramo biti svjesni da su godine zaista samo broj i da moramo u svakom danu uživati maksmimalno.

Radujte se životu i živite ga u svoj njegovoj punini i uvijek budite pozitivni i optimistični.

Nastojte raditi samo ono što vas veseli.

U duši emotivac, u majčinstvu uzor, u poslu perfekcionist, u prijateljstvu oslonac, u kulinarstvu profesionalac, a u životu borac – to je ukratko najava naše sljedeće gošće u rubrici Intervju, a ona je Maja Gnjidić Verdecchia.

Maju svi znaju kao osnivačicu itekako prepoznatljivog i popularnog izbora ljepote, Najljepša Mama Hrvatske.  

Prva pomisao na ljepotu je fizički izgled. Ali, to nije samo izbor vanjske ljepote, nego mnogo više od toga.

O čemu je riječ? Ljepota se manifestira i kroz sve pokazatelje one istinske unutarnje ljepote koja nas okružuje. A to su inteligencija, talentiranost, razumijevanje, ljudskost, humanost...

Šibenik  zauzima posebno mjesto u njezinom srcu i mislima.  Štoviše, Maja se diči s Šibenikom, a i Šibenik s njom.

To je neizmjerna ljubav, a više o toj emotivnoj povezanosti, ali i drugim temama  saznajte u intervjuu.

U Hrvatsku ste doveli jedan iz svakog pogleda poseban izbor ljepote pod nazivom Najljepša Mama Hrvatske. Recite nam nešto više o tome s naglaskom na početke i sadašnju situaciju. Što se promijenilo u odnosu na prije?

 U Šibenik sam 2016. godine dovela finalistice natjecanja ‘Miss Mamma Italiana' kojima je pridružen izbor ‘Miss mamma italiana in Croazia’.To je bio sami početak ideje o organizaciji natjecanja ‘Najljepša Mama Hrvatske’. Ubrzo sam, puna entuzijazma i želje za stvaranjem jednog novog, a po svojim karakteristikama plemenitog i pomalo inovativnog projekta,  pokrenula natjecanje. Ono je pružilo priliku majkama da u  drugačijem ambijentu od onoga na kojega su navikle, pod blještavim svjetlima pozornice, pokažu svoje kvalitete.  Zaista to nije klasični izbor ljepote. To je natjecanje, zapravo, individualni prikaz svake naše kandidatkinje u bezbroj dimenzija – od njihove majčinske, obiteljske i poslovne, do uloge koju imaju u svojoj sredini, u društvu. One predstavljaju i svoje hobije, razmišljanja i ideje. A sve se događa spontano i ležerno tako da se u tom pozitivnom i kreativnom ozračju stvaraju prijateljstva i poslovne veze žena iz svih dijelova Hrvatske.  Iako se kaže da je svaki početak težak, naše natjecanje je naišlo od prvog trenutka na veliku podršku Grada Šibenika i  Turističke zajednice grada Šibenika, kao i same publike i majki koje su se željele prijaviti. Zahvaljujući takvom poticaju i uvažavanju, naše  natjecanje raste iz godine u godinu. Neizmjerno sam ponosna na sve što se do sada postiglo zahvaljujući timu koji je uz mene, a i na neizostavnoj podršci najbližih.

Biti majka privilegija je koju ne može imati svatko. Koliko je majčinstvo upotpunilo i promijenilo vaš život? Pokušajte se prisjetiti nekog trenutka kojeg pamtite kada je najteže bilo biti majka i opišite nam ga.

Postala sam majka, po današnjim kriterijima relativno rano, u svojoj  22 godini. Taj predivan čin moj je dotadašnji život promijenio iz korijena. Postala sam zrelija i odgovornija u prihvaćanju životnih obveza. Sve je postalo znatno dinamičnije, krenulo je balansiranje između posla, kućanstva i roditeljstva. Tempo se nastavio kroz godine, a stečeno iskustvo učinilo je da to shvatim i prihvatim kao nešto sasvim normalno.  Svojoj djeci sam uvijek željela pružiti baš sve što im je potrebno, pa i više od toga. Pri tome sam bila svjesna da, kao majka,  ne moram sve raditi besprijekorno i biti svake sekunde posvećena i brižna „sto na sat“. I danas vjerujem kako moja roditeljska uloga podrazumijeva pružanje ljubavi, nježnosti, topline i vjere, kao i stvaranje  sigurnog okruženja svom djetetu u kojemu će ono samo rasti, razvijati se i odrediti vlastiti životni put. Navikla sam biti maksimalno organizirana  u raspoređivanju svog vremena i rangiranju prioriteta.  To još uvijek radim po navici iako su djeca prerasla djetinju dob. A bilo je i teških trenutaka. Najteži, onaj koji se nikad ne zaboravlja,  bio je u liječničkoj ordinaciji neposredno prije sinove operacije tumora. Pred supruga i mene su stavljeni papiri koje je trebalo potpisati i na kojima je pisalo kako ima 50 posto šanse za preživljavanje. Na svu sreću, ta je teška epizoda iza nas. Zahvaljujući iskusnom liječničkom timu, Riccardo danas živi punim plućima okrenut svojoj mladosti i životnim izazovima.

Rodom ste iz predivnog turističkog bisera, grada Šibenika. Primijetili smo da ste vrlo emotivno vezani uz taj grad. Što Šibenik ima, a drugi gradovi nemaju? Također koja je vaša prva pomisao kad vam netko spomene rodni kraj?

Ja sam tu doista jako subjektivna i za mene je Šibenik sinonim za moj najtopliji dom, najljepši i najposebniji grad na svijetu. Šibenik su jutarnja macchiata uz miris friško oprane robe s tiramola, uz žarke boje đirana u pitarima na balkonima, Šibenik je moje djetinjstvo, moja mladost upletena u svaku uličicu, rivu, svaku kalu i đardin. Šibenik su najljepše zore i najljepši sutoni na svitu.  Tu je moja obitelj, moji prijatelji, moji korijeni. Kad god imam priliku, trčim u zagrljaj svog rodnog grada, u moju oazu mira. Šibenik će za mene, dok god živim, imati posebno mjesto u mom srcu.

Uspjeh je pojam iza kojeg se krije i mnogo potpojmova poput – rad, upornost, vizija, entuzijazam, odricanje, obrazovanje, iskustvo, podrška, financijska kriza... Koji od izraza se najbolje uklapaju u vaš uspjeh i zašto?

Vizija, odricanje, upornost i optimizam. To su otprilike ti izrazi koji su svojim značenjem pridonijeli određivanju mog životnog i poslovnog puta. Još bi ih možda nadopunila i  pojmom rizika. Zaista se uzalud ne kaže da bez rizika nema uspjeha. Osim toga, važno je biti spreman stjecati nova znanja. Nikada ne propuštam priliku naučiti nešto novo. Znanje je bogatstvo, a svatko tko želi ići u korak s vremenom mora učiti dok je živ.

Primijetili smo da ste vrlo druželjubiva i emotivna osoba. Smatrate li da postoje prava prijateljstva i koliko ih je moguće “sačuvati”. Također, kada Maja najviše plače, a kada se najviše smije?

Znam da postoje prava prijateljstva i zahvalna sam što su mi oplemenila i obogatila život. Prijateljstvo je poseban oblik ljubavi koji, poput svake duboke i iskrene emocije,  također traži ulaganje, odricanje i trud. Svako pravo i iskreno prijateljstvo može opstati i očuvati se ako se njeguje, ako ga ne zapostavljate i doživljavate „zdravo za gotovo“. 

Što se tiče smijeha i suza, za sebe bih kazala da sam vedra osoba, a imam sreću što sam okružena dragim ljudima koji su, poput mene, po prirodi vedri. Kao takva, volim se smijati,  osmijeh je moj najdraži make up. Optimist sam i čaša mi je uvijek napola puna, nikad prazna. Naravno, u životu bude i trenutaka kad „progovore“ duboke emocije i kada se oči napune suzama. Dogode se i meni suze.  Uvijek se, pri tom, sjetim one Šantićeve: „Blago onom tko suza ima, u toga srce umrlo nije“. Na kraju krajeva, život su i smijeh i suze.

Privatni život vezan je uz Italiju jer vam je suprug Talijan. Gdje živite točno, putujete li često, te kako izgleda vaša obiteljska svakodnevica?

Živim u prekrasnom Moglianu, praktički nasuprot Šibenika. Moja svakodnevica je, zapravo u najužoj vezi sa godišnjim dobom – ljeti sam više terenski radnik, a ostatak godine kad nisam na poslovnim putovanjima, vrijeme provodim u uredu. S obzirom na to da su djeca već odrasla, suprug čiju potporu uživam i ja stvorili smo našu rutinu koju volimo 'razbiti' kratkim putovanjem. Puno radim, pa mi često taj mali bijeg pomogne opustiti se.

Svaka prava dama kao i vi ima omiljeni modni dodatak bez kojeg ne može. O čemu je riječ? Gdje i kada ga nosite? Koji je glavni modni predmet za dnevni look, a koji za večernji?

Kao što sam i spomenula, moj omiljeni dodatak je osmijeh i uvijek ga s radošću nosim. Ipak, s obzirom na to da sam često na sastancima i eventima, ne mogu preživjeti bez štikle. To je moj „statement komad“. Nema obuće koja više laska ženskoj nozi i ukupnom dojmu. A inače, što se mode tiče, ne spadam u osobe koje slijepo prate modne trendove i ultimativno kupuju isljučivo ono što im diktiraju dizajneri za tu sezonu. Imam vlastiti stil i slijedim ga. Onaj komad odjeće ili obuće koji mi se svidi, naći će mjesto u mojoj garderobi neovisno o tome je li tog trenutka „in“ ili „out“. Naprosto imam svoj „in“.

Svi imamo uspomene koje su obilježile naš život, ali ne trenutno, već vječno. Otkrijte nam svoju i objasnite nam zašto je baš o njoj riječ?

Od brojnih uspomena koje su mi drage i koje su dio mog života, koje su me pomalo i odredile, izdvajam dolazak u Italiju. U toj sam dragoj, prijateljskoj zemlji morala početi život ispočetka. Osim supruga,  nikoga nisam poznavala. Sada s ponosom mogu kazati kako sam ovdje uspjela izgraditi divan život, steći privatni i poslovni uspjeh te sklopiti brojna  prijateljstva.

Uz odlazak u Italiju, velika prekretnica i promjena u mom životu dogodila se prije 20 godina preranim gubitkom moje majke. Imala je tada svega 49 godina, koliko i ja sada. Tada sam,  sa svojih 29 godina,  preuzela njezinu ulogu stupa i obiteljskog oslonca. Koliko simbolike nose naši životi, zapravo nismo ni svjesni.

Svaka osoba je gurman na svoj način. Jeste li vi više slatki ili slani tip i zašto? Koje je vaše najdraže jelo i zašto? Volite li općenito kuhati i ako da koja jela?

Volim eksperimentirati i kušati nova jela, ali se uvijek vraćam tradicionalnim receptima i to onim šibenskim. Definitivno sam više slani tip,  stvarno spadam u gurmane  koji  vole konkretna jela, posebno meso. Međutim, moram dodati da ne bi preživjela bez čokolade, lješnjaka i peciva s orasima. Najdraže jelo mi je ipak pašticada koju rado i često spremam. Nijedan blagdan, neka važna obljetnica, datum ili naprosto obiteljska večera s prijateljima nezamisliva je bez pašticade. Zaista imam sreću što dolazim iz obitelji u kojoj se dobro jelo itekako cijenilo. Majka mi je bila vrsna kuharica, kao što je moja teta i ujna. Takve su mi bile i obje bake. Znači, cijela ženska strana moje obitelji obožavala je kuhati. Povukla sam taj dar od njih. A onda sam došla u obitelj koja je također cijenila dobru kuhinju. Svekrva je bila odlična kuharica. Znanje, vještine i iskustvo koje sam ponijela iz svoje kuće, uz svekrvu sam nadogradila i spojila dvije kulinarske tradicije. Kuhati obožavam, posebno za prijatelje i naše društvo. Opušta me i veseli. Uz kakvu dobru glazbu „na najjače“, sama u kuhinji, osjećam se predivno.

U vinu je istina. Koje vino pijete i je li istina danas poželjna? Koliko u svijetu poduzetništva i biznisa ima mjesta za iskrene osobe koje govore istinu?

Biram pitka vina punog okusa, uz dobro društvo.  Svijet poduzetništva zna biti varljiv, ali vjerujte mi, kad imate pravu podršku, imate sve. Znate li što kaže jedna talijanska izreka? Ako želiš upoznati jedan narod, sjedni za njihov stol i pij njihovo vino. Time je sve rečeno.

Bogata životna biografija, ali i opsežna "poslovna putovnica“ velika su inspiracija, ali i motivacija s najboljim savjetima i smjernicama.
Nju već duže posjeduje, ali na neki način i živi Josipa Maslać Petričević, vlasnica itekako prepoznatljivog lidera na hrvatskom tržištu u proizvodnji tekstila počevši od odjevnog pa sve do interijerskog.
Naziv brenda je Naftalina, a o ovom brendu bi mogli itekako puno pisati. S obzirom da je i više nego poznat, dovoljno je samo spomenuti naziv i sve je odmah jasno.
Josipa je primjer prije svega majke, a tek potom poduzetnice čije "životne stranputice“ su pretvorene u veliku snagu i još veću energiju.
Zašto? Jer kroz život ide hrabro, odvažno, pozitivno i ustrajno.
Da su žene veliki borci ( koji se nikad ne predaju) u životu i radu, ali i u svakom pojedinačnom danu uvjerite se na najbolji mogući način - čitanjem ovog intervjua.

Život sa sobom nosi mnoge, ali i raznovrsne uspone, padove, prekretnice, izazove. Opišite nam sebe za početak u nekoliko odrednica koje vas po vašem mišljenju najbolje definiraju. Prisjetivši se prošlosti, a osvrnuvši se na sadašnjost - kada je najlakše bilo biti Josipa , a kada najteže i zašto?

Istina je da vanjski faktori koje ste naveli poput – uspona,padova, prekretnica…utječu na nas i da nas možda definiraju kroz naše aktivnosti na van. Okolina vidi kako smo reagirali, kako smo se ponijeli, ali ono što je stvarna definicija nas je naša nutrina i ona je polazišna točka, a naše reakcije su samo posljedica. Volim pričati i rijetko ostajem bez riječi, ali kada trebam reći nešto o sebi (a to su jedna od najčešćih pitanja s kojima se susrećem ), svaki put zastanem. Propitkujem se koliko sam se promijenila, jesu li moja uvjerenja ista kao prije mjesec, godinu, 20 godina…
Do sada, a i trenutno uvijek su na popisu: upornost, poniznost, sklonost k novim idejama, otvorenost za dijalog, želja za učenjem i stvaranjem, ushit zbog uspjeha (i vlastitog i onoga koji nije direktno vezan uz mene) i ono što je uvijek na prvih 100 mjesta, to je ljubav i briga za obitelj.

Uspješna ste poduzetnica, žena, majka, baka. Tome ide u prilog da ste proglašeni i Poduzetnicom godine što dodatno potvrđuje vaš rad kojem prethodi velika upornost, veće znanje, a najveći optimizam. Koja od uloga vam je osobno najviše promijenila život, a koja vas istinski inspirirala?

Znate, veoma često je slučaj da situacije koje su najbolnije izrode najveća čuda, jednostavno nas život suoči s trenutkom u kojem je odabir; ili mijenjaj ili te nema. Trauma i uspjeh su kao dvije strane iste medalje. Bankrot, egzistencijalna neizvjesnost, razvod, mamina bolest, sve je to svezalo jedan gordijski čvor oko mene i samo odlučni potezi i odvažnost za riskiranjem su ga mogli riješiti. I tako je i bilo. Iskreno, ne znam bih li se usudila krenuti u potpuno neizvjesnom pravcu stvaranja jednog novog modela poslovanja da se doslovno nisam osjećala kao da više nemam što izgubiti. Čvor nije odjednom nestao, ali je popuštao. Svjesnost o tom osjećaju je duboko urezana u mene s etiketom; budi zahvalna, ne uzvisuj se, ali i ne ponižavaj se. Na prvu ovo može izgledati kao da su poslovne odluke i uspjesi, ali u njihovom korijenu je opet ljubav i briga za obitelj. Odrastala sam u obitelji punoj ljubavi i međusobnog uvažavanja, a kada sam postala majka; osjećaj odgovornosti, brige i ljubavi se umnogostručio, tako da vidite, sve je to jedna pletenica satkana od mnogih niti, a svaka nit joj daje čvrstoću.

Brend Naftalina čija ste osnivačica, te ujedno vlasnica trenutno broji preko 70 zaposlenih. Počeli ste s malenim butikom kao uvertirom, a nastavili sa senzacionalnim vrhuncem - pogonom, preciznije, vodećom industrijom u području tekstila u Hrvatskoj. Po čemu je brend dobio naziv i koji je bio najljepši, a koji najizvjesniji trenutak u vašem poslovanju?

Hvala na ovim lijepim riječima. Često puta smo se sretali s pitanjem otkud ime. U samim počecima, rane 80-te, bila sam mlada studentica koja je čim prije htjela rasteretiti roditeljski kućni budžet, bila sam u središtu društvenih događanja gdje su se mladi okretali zapadu. Glazba, filmovi, klubovi…općenito otvorenost za novo i napredno nas je okruživalo. Po traperice i pilotske jakne se odlazilo u Trst, Italija je bila (i ostala) modna meka. Odlučila sam dovesti taj dašak zapada i urbanosti k nama. I počela sam s uvozom i šivanjem odjeće od trapera i spitfire jakni, a u to vrijeme je jedan od talijanskih brendova imao naziv sličan našoj inačici riječi naftalina. Volim igru riječima pa se, s druge strane, naziv odlično uklopio u širu sliku koju sam imala još na samim počecima, a to je ideja očuvanja tekstila (nafalin su još naše bake koristile kako bi zaštitile odjeću i kućni tekstil od moljaca). I tako evo već 40 godina, ponosni smo što smo jedni od rijetkih koji su sačuvali tekstil u Hrvatskoj.

Svojim temeljitim radom - stvaranjem korporativne i radne odjeće, opremanjem raznovrsnih prostora/prostorija(stanovi, uredi, hoteli, restorani,kruzeri…) ili pak osmišljavanjem/pripremom/dizajniranjem veza ili tiska na odjeći, jastucima, posteljini, ručnicima… upoznali ste mnoge osobe, ostvarili suradnje i realizirali projekte. Možete li izdvojiti s kime vam je na neki način bilo najposebnije surađivati i zašto?

Naše kupce smatramo našim partnerima i to u punom smislu riječi jer smo upravo zbog njih ovo što danas jesmo. Sve što ste naveli kao našu djelatnost ima u sebi zahtjev nekog od naših klijenata. Kroz razgovore s njima, kroz zajednički rad na njihovom brendiranju smo se i sami razvijali. Cilj nam je da naši partneri osjete povjerenje u nas, da ćemo napraviti sve kako bismo unaprijedili naš/njihov proizvod, da zajedno rastemo. Naftalina je sastavljena od timova koji djeluju u različitim područjima i neprestano raspravljamo, sjednemo i brainstormamo o tome kako postati brži, učinkovitiji, kako maksimalno iskoristiti kapacitete i ostvariti ciljeve. Tako da mi je teško izdvojiti pojedince jer mi je svaki novi, ostvareni projekt onaj kroz kojega smo narasli,a klijent je zadovoljan,veliko veselje. Cijenimo jednako korporacije (Coca-cola, pivovare, velike hotelske lance, restorane) kao i manje projekte u kojima nam npr. mladi poduzetnici ili mladi bračni par dolaze puni povjerenja da ćemo im, ne samo ispuniti zahtjeve nego i predložiti neka unaprjeđenja o kojima možda nisu niti razmišljali.

Ove godine obilježili ste 40 godina rada , a proslavili 60 godina života. Itekako lijepo izgledate, a svojom pojavom ostavljate dojam primjetne dame, najbolje majke, uspješne poslovne žene. U čemu je tajna ljepote, u čemu majčinstva, a u čemu uspjeha? Podijelite s nama najbolji savjet/e.

Ovo je puno komplimenata i hvala na njima. Opet ćemo doći do istog korijena o kojemu sam i ranije govorila. Kroz život sam upoznala uistinu mnogo ljudi i ako bi povukla neku brzinsku analizu dolazim do toga da se unutarnja energija vidi na čovjeku. Osjećaj ispunjenosti, intrizična motivacija za stvaralaštvom je gorivo koje je nepresušan izvor. Istina je da se treba kritički osvrnuti na svoje godine i ne očekivati da imamo istu operativnu snagu sa 60 kao i sa 20, pa delegirati zadatke timu od povjerenja. Volim modu i pratim kretanja, biram odjeću u kojoj se dobro osjećam. Kako u Naftalini imam tim od povjerenja, tako imam i svoju frizerku za koju znam da će napraviti frizuru koja mi odgovara i kozmetičarke s kojima se brzo dogovorim. Uz gene na kojima mogu zahvaliti svojim precima, mislim da je i svjesnost o vrijednosti zrelosti ono što se vidi. Nisam uistinu nikada žalila za nekim mlađim godinama ili se užasavala bora. Sve je to dio mene koji me doveo do toga gdje sam sada. Majčinstvo, a i to što sam baka je najljepši dio mog života. Kada se svi skupimo meni je srce prepuno. A i poslovni uspjeh je opet obiteljski jer u Naftalini rade i moja djeca, brat, sestre, nećak. To je uža obitelj, dok je cijela Naftalina proširena obitelj i na tim temeljima počivamo. Nema strogih granica između navedenih područja, dapače, sve je uzročno posljedično isprepleteno.

Najvažnije je biti čovjek i pokazati ljudskost u svim segmentima života, pa tek onda sve ostalo. Upravo ste takvi vi i to je vaša vrlina za svaku pohvalu. Prokomentirajte nam vaš iskren i jednak odnos prema ljudima i recite kako to da vas ugled, ali i sami “svijet poznatih i slavnih” nije promijenio kao osobu, već isključivo upotpunio kao uspješnu ženu?

Odrastala sam u tradicionalnoj, hercegovačkoj obitelji u ljubavi i brizi te od kada znam za sebe ljudske vrline su one poput iskrenosti, upornosti, vrijednosti, stvaralaštva, brižnosti uz ljubav bili stupovi života. Ideja da smo u konačnici svi ljudi koji dođemo i prođemo ovim životom, da nam nikome ne vrijede ni kule ni palače ukoliko nismo iznutra ispunjeni i empatični prema svom susjedu, je moja osnova. Nemamo ni svi iste startne pozicije, pa kada vidim nekoga tko je nadrastao sam sebe, bez obzira kako to izgledalo po vanjskim mjerilima ja mu se divim. Dijete iz doma koje je upisalo i završilo fakultet, odabralo put stvaralaštva i unatoč svojim ožiljcima ustrajalo na probijanju svojih granica, u mojoj svijesti - stoji uz bok s najuspješnijim poduzetnicima, slavnim i poznatim osobama.

Obitelj je bogatstvo, ali i smisao života. Koliko su vaša kćer, sin, unučad, ali i cjelokupna rodbina sudjelovali u stvaranju brenda Naftalina, ali i donošenju ključnih odluka kako u privatnom, tako i u poslovnom životu?

Obitelj uvijek ističem kao osnovnu gradbenu jedinicu i smisao života. Moja obitelj je bila osnovni pokretač u stvaralaštvu za mene. U početku kao motiv kroz ljubav, brigu i odgovornost, a sada i operativno. Kćer Matea se od malih nogu vrzmala po Naftalini, bila na pakiranju, sortiranju, a sada je direktorica marketinga i neumorno radi na našem brendiranju. Sin Domagoj nam je kao financijski direktor unio novi princip funkcioniranja. Njegovo znanje i iskustvo koje je stekao kao regionalni direktor velike korporacije je diglo razinu poslovanja Naftaline na razinu moderne, suvremene tvrtke. Povjerenje u mladost i otvorenost za njihove ideje nam je podiglo učinkovitost na što smo jako ponosni. Brat Marijan koji je uz mene od samih početaka poslovanja je oslonac i ključni, neumorni kotač u Naftalininom mehanizmu. Nećak Lovro je još kao student radio u Naftalini da bi sada kao voditelj servisnog odjela uz svoju predanost postao ključna osoba u planiranju aktivnosti na terenu. Sestre Marina i Angela su kao dobri duhovi Naftaline na koje se uvijek možemo osloniti kako bi bio omogućen nesmetani rad svih nas zaposlenika. Međusobno se svi jako uvažavamo i poštujemo kako privatno tako i poslovno, a povjerenje koje imamo jedni u druge je neprocjenjivo. A moji unučići, e to je tek jedna nova razina koju nisam osjetila dok nisam postala baka. Kada dotrče do mene, kada ih slušam kako mi objašnjavaju svoje dogodovštine onda je svaki trenutak u kojemu sam prolazila kroz komplicirane situacije vrijedan kao i onaj najljepši, jer me doveo do zagrljaja 6 ručica koje su čista ljubav.

Emocije su osjećaji koji stvaraju tugu, ali i radost. Nastaju trenutno, ali itekako ostaju u sjećanju, pa ponekad i neizbrisivom. Suze i smijeh nas prate kroz cijeli život. Koji trenutak/događaj vam je izazvao najveći osmijeh na licu, a koji neizrecivu tugu pa samim time i takav izraz lica?

Veliki sam emotivac što ima dvije strane. S jedne osjećam veliku tugu, ali s druge strane i veliku sreću, te dječju radost. Sreća je da je moj fokus usmjeren na put prema rješavanju situacija. Kako sam ranije navela, one situacije koje su mi nanijele najviše tuge, neizvjesnost, osjećaj ostavljenosti su mi ujedno bile i najveći motivator da ne odustanem, nego da se skupim i snagom za koju nisam ni znala da je u meni krenem naprijed. A što se tiče najsretnijih trenutaka, to su opet oni vezani uz moju djecu, unuke. Kada ih gledam sada, sa svojim obiteljima kako grade svoj život, kako su međusobno povezani i podržavaju se, kako se nose s izazovima, to je radost koja unosi najdublji mir.

Putovanja su prozor u svijet, ali i jedinstveni način upoznavanja drugih gradova i država, a samim time i kultura, jezika, običaja, tradicije… Volite li putovati? Koja zemlja je vaš favorit po cjelokupnoj ljepoti, a koje mjesto vam je hit po prepoznatljivoj gastronomiji?

Obožavam putovati i svom partneru Milanu sam do neba zahvalna što mi je otvorio vrata u fantastičan svijet drugačijeg. Kao pilotu i svjetskom putniku u njemu stalno gori istraživačka vatra. Obišli smo mnoga mjesta, susreli se s nevjerojatnim kulturama i svjetovima koji funkcioniraju potpuno drugačije od onoga na što smo naviknuli. Australija, Tajland, Vijetnam, Singapur, Dubai, Kambodža, Nepal, Bora Bora, Las Vegas, Argentina, Brazil, Oman, Šri Lanka, Amerika, ali isto tako smo uzduž i poprijeko zajedno proputovali i našu prelijepu zemlju. Baranja, Dalmacija, Zagorje…svako područje kao da je predivan svijet za sebe.
Teško mi je izdvojiti jedno mjesto ili pak kulturu jer svaka ima toliko razina na kojima su nas primili, ugostili, otvorili svoje srce. Otvorene, nasmijane jedne vijetnamske djevojčice neću nikada zaboraviti kao ni jahanje na slonu ili Sidnejski novogodišnji vatromet iznad Opere.

Snovi su jedno, a stvarnost drugo. Usprkos tome - lijepo je sanjati, a još ljepše živjeti svoj san. Imate li neostvarene snove ili pak želje? Koji bi bio najprikladniji i najautentičniji naslov/naziv sna kojeg trenutno živite?

Kažu, a s tim se potpuno slažem, da je najveća sreća biti svjestan onoga što je pred nama. Za sebe mislim da sam stvarno sretna žena, ono najvrjednije (obitelj) je uz mene, sretni su, zajedno prolazimo kroz život. Naravno da uvijek postoje situacije koje se treba rješavati, ali gledajući širu sliku, mirna sam, a mislim da je to najdublji i najvrjedniji osjećaj. Mirna sam kada vidim svoju djecu s njihovom djecom i partnerima, mirna sam jer sam uvjerena da Naftalina uz njih ima budućnost, zdrava sam da mogu uživati s unucima, imam mogućnost pomoći ljudima oko sebe… Tako da, ako bih birala naziv svog sna bio bi to Zvonki mir.

Ona je uspješna poduzetnica koja uživa u putovanjima, pomaganju drugima, kreativnom izražavanju i nikad ne odustaje od zadanih ciljeva. Njezina upornost se isplatila i danas je vlasnica i urednica prepoznatljivog portala specijaliziranog za vjenčanja pod nazivom Princeza.hr. O kome je riječ? Predstavljamo Andreju Rambrot Malenicu iz Varaždina. Osim navedenog portala Andreja je vlasnica i kreativne agencije Pisalica. Ako ste mislili da se ime Pisalica odnosi samo na pisanje varate se. Tu su uključene i mnoge druge pogodnosti poput oglašavanja na društvenim mrežama, brendiranja, izrada web stranica, edukacije i još mnogo toga.
S njom radi i njezin suprug Ante Rambrot Malenica koji joj je uz obitelj, velika podrška, motivacija, te ujedno poslovni suradnik. Njih dvoje savršen su spoj i na poslovnom i na privatnom planu, te pokazatelj da ljubav i posao itekako idu zajedno i to vrlo uspješno.

Što nam je Andreja otkrila o poduzetništvu, suradnji s mladencima, hit destinacijama za vjenčanja, provođenju slobodnog vremena, lijepom pisanju i još mnogo toga pročitajte u intervjuu.

Glavna ste urednica poznatog portala pod nazivom Princeza.hr koji je specijaliziran za vjenčanja i donosi aktualnosti, te trendove vezane uz svadbenu svečanost. Kako je sve počelo i odakle ideja za osnivanjem portala ?

Kao većina poduzetničkih priča i ova je počela zbog vlastitog korisničkog iskustva. Moj tadašnji dečko i partner u poslu (današnji suprug) i ja došli smo u situaciju kada je bilo potrebno organizirati naše vjenčanje. Krenuli smo istraživati koje sve zadatke moramo obaviti do vjenčanja i shvatili kako u Hrvatskoj nema neki konkretan portal koji bi bio specijaliziran za vjenčanja. Primijetili smo kako je bilo nekih pokušaja izrade portala, no niti jedan od njih se nije uspio „probiti“ i dovoljno zainteresirati čitateljice i čitatelje da bi dugoročno opstao. Kako se suprug i ja bavimo marketingom, ubrzo smo shvatili da je glavni problem svih tih portala i baza (adresara) za vjenčanje bio zapravo slab sadržaj. U Princeza.hr portalu vidjeli smo priliku da parovima kroz niz članaka olakšamo organizaciju vjenčanja.

Na vašem portalu može se pročitati mnogo zanimljivih članaka i objava vezanih uz vjenčanja poznatih osoba, te o svim popratnim sadržajima koji su presudni za dan iz snova. O čemu se najčešće piše, koje su rubrike i što se najviše čita?

Rubrike na portalu prate tijek organizacije vjenčanja. Zato kod nas možete najprije čitati o odabiru zaručničkog prstenja i zarukama, a zatim o cjelokupnoj organizaciji vjenčanja; od izbora hrane, glazbe, vjenčanice i odijela, izbora kumova, odabira raznih običaja, ukrasa za vjenčanje, pa sve do odabira poklona za goste, ali i za mladence. Naravno, tu su i rubrike vezane za vjenčanja slavnih, jer buduće mladenke često traže inspiraciju za vjenčanice i ukrase upravo kod njih. U svakoj od nabrojenih rubrika je moguće pronaći nešto što se baš jako puno čita pa mi je teško izdvojiti samo nekoliko tema. No ono što mogu reći sa zadovoljstvom je to da nas čita i dosta muškaraca, koji se pripremaju za zaruke, za svoj dan iz snova, ali i traže ideje za poklone za godišnjice braka. Čak ¼ čitatelja portala čine muškarci!

Suradnja s mladencima ponekad zna biti zahtjevna jer treba udovoljiti svim njihovim željama. Koji su najčešći problemi i nedoumice? Oko kojeg segmenta u organiziranju vjenčanja se najviše raspravlja i što najviše traže mladenka i mladoženja?

Kako se na Princeza.hr portalu ne bavimo organizacijom vjenčanja, možda ja nisam osoba koja može dati najprecizniji odgovor na to pitanje. Ipak, često sam u kontaktu s mladenkama i mladoženjama pa mogu istaknuti čak nekoliko najčešćih problema i nedoumica, a to su: koga odabrati za kumu/kuma, kako napraviti popis gostiju, a da se nitko ne uvrijedi (ako ne pozovete recimo sestričnu koju niste vidjeli 10 godina) te kako roditeljima objasniti da je ovo vaš dan i da želite vjenčanje koje će se svidjeti vama, a ne njima. Moram priznati da mladenci nisu zapravo razmaženi kako bi neki mogli pomisliti, već bih rekla da su „rastrgani“ na sto strana jer žele da se njihovo vjenčanje svidi svima. To pak, naravno, nije moguće, jer na vjenčanju se nalazi više generacija koje preferiraju različitu glazbu, hranu, običaje i slično. Stoga smatram da je najbolje kada mladenci organiziraju svadbu kakvu oni žele, a roditelji i kumovi bi tu trebali biti suzdržani, odnosno uplitati se u organizaciju samo kada ih par zamoli.

Koje su u posljednje vrijeme hit destinacije za sam obred vjenčanja kao i medeni mjesec? Biraju li mladenci više vjenčanja na otvorenom ili zatvorenom?

U posljednje vrijeme nam se dogodila korona pa je destinacijsko vjenčanje postalo gotovo nemoguće izvesti, iako ima primjera gdje stranci recimo dolaze i dalje vjenčati se u Hrvatsku. Ako govorimo o lokacijama u Hrvatskoj, Dubrovnik, Plitvice i cijela Istra su top destinacije za takvu vrstu vjenčanja, i to redovito budu vjenčanja na otvorenom. Kada pak se naši odluče vjenčati „vani“, to bude neko mjesto koje im je posebno drago ili je to rodno mjesto jedne od osoba koje se vjenčanju. Naravno i dalje su popularne tropske destinacije poput otočja Bali ili Havaja, Tajvana, odnosno destinacije koje mladenci često biraju i za svoj medeni mjesec. Ipak, unatoč porastu vjenčanja na otvorenom, u Hrvatskoj se i dalje popularnija vjenčanja u zatvorenim prostorima.

Osim vjenčane tematike vlasnica ste kreativne agencije Pisalica, gdje s velikom ljubavlju i još većim znanjem pišete tekstove različitih naslova. O čemu se najčešće piše, odnosno što klijenti najviše traže?

Sa suprugom Antom, kojeg sam već prethodno spomenula, osim portala Princeza.hr imamo i kreativnu agenciju Pisalica. Ideja Pisalice je da malim i srednjim poduzećima pomoću sadržaja na web stranicama i oglasa na internetu privučemo što više kvalitetnih klijenata/kupaca, kako bi klijenti u konačnici imali bolje prodajne rezultate. Pisanje koje ste spomenuli je samo jedna od djelatnosti kojima se bavimo. Tu su još oglašavanje na društvenim mrežama i Googleu, zatim izrada web stranica, brendiranje i edukacije. Budući da je pisanje sadržaja naša velika ljubav, osim što pišemo razne tekstove za klijente, također na Pisalici imamo blog gdje jednom tjedno izbacujemo novi članak vezan za digitalni marketing.

Vrlo ste uspješna osoba i poduzetnica. Ispričajte nam kakvi su bili početci, a kako je sad. Je li teško uspjeti i koji su najčešći izazovi?

Moja prva reakcija na ovo pitanje je bila – uffff! Započeti biznis u Hrvatskoj je jako luda i jako hrabra ideja. Kada smo prije nekih 4-5 godina pokrenuli Pisalicu, nismo pojma imali što nas sve čeka, jer da smo znali, pitanje je bismo li se uopće usudili . I iskreno mislim da u Hrvatskoj većina novopečenih poduzetnika posao započinje s ružičastim naočalama. Ljudi koji nisu pokušali biti poduzetnici misle da je super biti poduzetnik jer imate puno slobodnog vremena, radite kada želite i imate brdo love koja vam je pala na glavu preko noći. Realnost je takva da iza tog uspjeha stoji puno, jako puno posla, pokoja odbijena kava s društvom, puno suza koje vidi samo partner, a novčana primanja u prvim godinama poslovanja izuzetno variraju, od toga da se na dane osjećate kao car, do toga da posuđujete novac od bake (hvala baka ). Tek sad kako smo zakoračili u petu godinu poslovanja mogu reći da smo izgradili čvrste temelje i da smo bambus koji je počeo klijati; tko zna priču o bambusu, znat će o čemu pričam. No sve to ima svoje draži. Poduzetništvo vas tjera da upoznate sebe (tko ste zaista i što želite od života), ljude oko sebe, steknete samopouzdanje i shvatite da možete apsolutno sve što odlučite da želite napraviti.

Kako biste sebe opisali kao osobu i koja vaša osobina, odnosno vrlina vam je najviše pomogla na putu do uspjeha?

Sebe bih opisala kao vizionara i drivera, osobu koja ima jasnu viziju i „vuče“ svoj tim za sobom dokle ne ostvari ono što si je zacrtala. Jako sam uporna i ponekad dovoljno hrabra da idem glavom kroz zid. Vjerujem da je našem malom timu ponekad teško pratiti sve moje ideje koje svakodnevno dijelim s njima, no zato se prije svega trudim biti čovjek. I to je, usudila bih se reći, ta osobina koja mi pomaže na putu do uspjeha. Kada gradite jedan kvalitetan i iskren odnos od samih početaka s nekim, bilo da je to vaš partner u poslu, zaposlenik ili klijent, to druga strana prepoznaje i zbog toga i strasti koju pokazujete prema poslu vam želi nekako pomoći, zaposlenik kvalitetnim radom, a klijent preporukama.

Kada ne pišete, kako provodite slobodno vrijeme? Koji su vam hobiji i najbolji način za odmor i stignete li se uopće odmoriti?

Slobodno vrijeme volim provoditi u dobrom društvu, s onih 10-ak najbližih osoba koje trenutno imam oko sebe. Osim toga, jako volim putovati i to mi baš nedostaje otkad ne možemo samo tako preko granice zbog pandemije. Iskreno se nadam da će se to ubrzo promijeniti jer moj kofer je već spreman . Veselim se jako i proljeću. Konačno mi je na raspolaganju vrt i ove godine ga želim napraviti po svom guštu. Provođenje vremena u vrtu me opušta, pa makar to bilo 15 minuta dnevno.

Što biste poručili mladim osobama koje se žele baviti kreativnim izražavanjem i pisanjem? Koji su vaši savjeti i preporuke?

Ako želite naučiti kreativno pisati, onda pročitajte što je moguće više knjiga i pišite baš svaki dan. Nitko se nije rodio s tom vještinom, sve je stvar prakse i toga koliko zaista želite svladati lijepo pisanje. Od lijepog pisanja u Hrvatskoj se danas možda teško živi, ali ako ljubav prema pisanju spojite s marketingom ili nečim drugim, što je trenutno aktualno, onda vjerujem da imate dobre šanse zaraditi kruh samo na pisanju. Smatram da je mladima dopušteno da griješe pa je moj savjet: griješite puno i griješite brzo . Tako ćete upoznati sebe i svoje stvarne životne želje. A kad ćete osvijestiti tko ste i što želite, do cilja vas jedino dijeli svakodnevni rad na ostvarenju želje koju imate.

Je li se osobe koje lijepo pišu rađaju s tim talentom ili je za to zaslužno iskustvo ili pak obrazovanje?

Lijepo pisanje je za mene dosta širok pojam, odnosno kroz praksu sam shvatila da ga ljudi različito definiraju. Nekome je lijepo pisanje akademsko pisanje, netko drugi voli kreativne reklame ili recimo kratke priče pune slikovitih rečenica. Za mene je lijepo pisanje ono koje kod čitatelja izaziva emocije. Volim kad se čitatelj prepozna u tekstu koji je pročitao, kada se nasmije, razveseli, razljuti ili kada ga svojim rečenicama ganem, potaknem na to da razmisli.
Kao što sam spomenula ranije, ne smatram da se osobe rađaju s talentom lijepog pisanja. Obrazovanje također nema nikakve veze s time, ali vjerujem da može pomoći, ako to obrazovanje uključuje puno čitanja knjiga. Smatram da se pisac stvara, klija kao stablo jabuke . Najprije proklija želja da postanete super pisac, a onda „zalijevate“ tu svoju želju svaki dan, sve dokle ne narastete kao pisac i dokle drugi s veseljem ne počnu brati jabuke s vaše krošnje, odnosno posezati za vašim tekstovima.