Sljedeća gošća u našoj rubrici Intervju je Žakline Troskot vlasnica triju slastičarni Amélie u Zagrebu.

Iza ta tri slatka kutka krije se mnogo truda, rada i emocija.

Zajednička poveznica ova tri mjesta je osobnost, odnosno karakter vlasnice koja je uistinu posebna.

Što je sve posebno? Poseban je njezin osmijeh, način razmišljanja, stil života, borbeni duh, poduzetnička vizija, pedantnost u radu…

Ljubav joj je pokretač, inovativnost motiv, rizik izazov, a uspjeh  put kojim korača i to već 15 godina.

Mi joj želimo još puno godina u svijetu slastičarskog poduzetništva, a vi pročitajte ovaj zanimljiv i inspirativan intervju.

Svi su čuli, a većina je i posjetila slastičarnicu Amélie u Zagrebu. Kao vlasnica ovog “slatkog kutka” ispričajte nam kako je sve počelo, odnosno upoznajte nas s počecima nastajanja slastičarne.

Kao i mnogi počeci, i priča o Amélie započela je s puno truda, rada i odricanja. Bile su to godine kada se radilo danonoćno – bez slobodnih dana, bez godišnjih odmora, bez večernjih izlazaka i kava s prijateljima. Počela sam doslovno s jednom zaposlenicom – ona je posluživala goste, a ja sam pekla, vozila, nabavljala, planirala, i u drugoj smjeni ponovno uskočila u servis. To je bio moj svakodnevni krug.

Polako, ali sigurno, stvarali su se uvjeti za nova zapošljavanja, pa nova i nova itd. S vremenom smo iz kuhinje od 15 m² prešli na 60 m², a danas radimo u prostoru od 600 m², imamo oko 45 zaposlenih i 3 poslovnice. Svaka ta kvadratura nosi svoju priču, svoj izazov i svoju pobjedu.

Nisam imala ni veliki kapital, ni razvikani brend iza sebe – samo viziju, vjeru u sebe i ogroman pogon unutarnje motivacije. I možda je baš zato Amélie postala ono što danas jest – slatki kutak s dušom, nastao iz strasti, građen strpljenjem i održan zahvaljujući ljudima koji su prepoznali iskrenost u našem radu.

Slastičarna nosi francuski naziv, a mogu se i kušati francuske slastice. Odakle ideja za tim nazivom i da vam Francuska bude inspiracija?

Naziv "Amélie" nekako se dogodio spontano, sviđalo mi se to ime odavno, ali isto tako kad malo bolje razmislim – možda ipak i nije bilo tako slučajno. Francusko slastičarstvo oduvijek me fasciniralo – precizno, profinjeno, elegantno – taman po mome guštu. U njihovim slasticama postoji ta fina ravnoteža između tehnike i umjetnosti, i sigurno me ta estetika i filozofija izrade kolača podsvjesno privukla da "koketiram" s francuskim štihom.

No, ne mogu reći da je Amélie isključivo u francuskom duhu. Kad sam otvarala slastičarnicu prije 15 godina, hrvatsko tržište jednostavno još nije bilo spremno plaćati minimalno 7€ za desert, koliko vas u prosjeku koštaju prave francuske slastice u Parizu, jer je izrada istih kompleksna i zahtjevna.  Zato smo našli svoj balans – inspiraciju crpimo iz francuskog stila, ali u ponudi imamo i domaće klasike, često u nešto moderniziranim verzijama. To je kombinacija tradicije i suvremenosti, profinjenosti i pristupačnosti – baš kako volim.

U konačnici, Amélie je ime koje nosi i nježnost i karakter, i mislim da jako lijepo odražava ono što želimo da ljudi osjete kad uđu kod nas – mrvicu Pariza, ali i toplinu doma.

Slastičarstvo kao posao je s jedne strane zahtjevno, a s druge zanimljivo. Je li teško uspjeti u tom poslu?

Uspjeti u svijetu slastičarstva nije nimalo jednostavno – to je posao koji traži sve od tebe: fizičku izdržljivost, mentalnu otpornost, kreativnu viziju i nevjerojatnu razinu predanosti. Mnogi zamišljaju da je to samo veselo miješanje kreme i slaganje kolačića, ali istina je puno dublja i izazovnija. Slastičarstvo je posao u kojem se dižeš ranije od ostalih i ideš spavati kasnije, često s umornim tijelom, ali – ako si strastven – s ispunjenim srcem.Vikendima, dok svi uživaju i odmaraju, nama je špica na poslu. Dok drugi uživaju u predblagdanskom božićnom ugođaju, mi smo u ratnoj spremi – i tako iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu...

Ja smatram da uspjeh u ovom poslu – kao i u svakom drugom – ne dolazi preko noći niti sam od sebe. Moraš imati jasnu viziju – znati tko si, što želiš ponuditi i zašto to radiš. Moraš biti dosljedan toj viziji, i onda kad je teško, i onda kad te možda okolina ne razumije. Treba ti upornost, ona svakodnevna, tiha, koja se ne da pokolebati prvom preprekom. Jer prepreka uvijek ima – kvarovi, manjak ljudi, umor, konkurencija, promjene tržišta… ali sve se to prebrodi ako znaš kamo ideš.

Bitne su i druge osobine: disciplina, fleksibilnost, snalažljivost, sposobnost upravljanja timom i troškovima, ali i hrabrost da se usudiš biti drugačiji. Danas nije dovoljno samo znati napraviti dobru tortu – moraš znati i ispričati priču, prepoznati želje svojih gostiju, osluškivati trendove, ali i ostati vjeran sebi.

I najvažnije – moraš voljeti ljude. Jer slastičarstvo nije samo posao, to je servis radosti, posao u kojem ljudima ulaziš u živote kroz njihove najsvečanije i najnježnije trenutke.

Ukratko – nije lako, ali ako imaš viziju, karakter i srce, možeš stvoriti nešto stvarno posebno. I to vrijedi svake kapi znoja.

Trendovi u svijetu slastičarstva se mijenjaju u skladu s vremenom. Što se značajno promijenilo u odnosu na prije?

U posljednjih 20-tak godina svijet slastičarstva doživio je pravi mali revolucionarni preokret. Od sastojaka i tehnika, do prezentacije i filozofije – gotovo da nema segmenta koji se nije promijenio.

Nekad su slastice bile sinonim za teške kreme, klasične biskvite i obiteljske recepte koji se prenose s koljena na koljeno. Danas  se sve više teži lakšim teksturama, izraženijim okusima i vizualnoj eleganciji, uz zadržavanje autentičnosti.

Tehnički gledano, moderne slastičarske metode značajno su unaprijedile pristup izradi slastica. Danas  je normalno da se čokolada precizno i ispravno temperira, da se kreme i gelovi stabiliziraju uz pomoć pektina, agar-agara itd. , normalno je da se koriste kvalitetne kuverture, mirror glaze (zrcalne glazure)  postala su naša svakodnevnica,koje zahtijevaju točno određene temperature i teksture.

Veliku ulogu ima i napredna tehnologija – poput šokera za brzo hlađenje, pećnica s preciznim programima pečenja, termometara s točnim sondama, pa čak i digitalizacija receptura radi bolje kontrole procesa i uštede vremena.

Nekada se radilo "odokativno", danas je sve precizno, mjerljivo i ponovljivo – ali uz zadržavanje umjetničkog i senzualnog aspekta slastičarstva, koji ni jedna tehnologija ne može zamijeniti.

Osim toga, estetika je postala neizostavan dio svakog deserta. Desert više nije "samo ukusan" – on mora i pričati priču, biti fotografiran, dijeljen, pamtljiv.

Poseban naglasak stavlja se i na sezonalnost, lokalne sastojke, održivost i sve više na alergene i nutritivne vrijednosti – bezglutenski, veganski, deserti s manje šećera I sl. postaju standardni dio ponude.

No ono što je meni osobno najljepše – i dalje je to umjetnost sa srcem. Samo sada s više znanja, više alata i više prostora za kreativnost.

Rijetko koja osoba ne voli slatko i može bez slatkog. Koji je vaš najdraži desert i zašto?

Nakon toliko godina provedenih u svijetu slastica, isprobavanja raznih kombinacija i osmišljavanja novih recepata, moram priznati da su mi najdraže one jednostavne, iskrene slastice. Obožavam dobru starinsku štrudlu od jabuka, ali s jednom važnom napomenom – jabuke moraju biti rezane na kockice ili listiće, nikako ribane! To je možda stvar odrastanja u Njemačkoj, ali meni tek one pečene, rezane jabuke, koje puste svoj sok dok zagrizeš – daju pravi gušt. Ribane se, po meni, prebrzo pretvore u kašu i izgubi se tekstura – ali naravno, to je stvar osobnog ukusa.

Generalno, više naginjem voćnim desertima, volim da je okus kiselkast, lagan i svjež, a ne previše sladak. Maline u kolačima su mi apsolutni favorit – imaju tu finu notu živosti koja desertima daje karakter.

Nisam ljubitelj teških, preslatkih deserata – volim kad je slastica izbalansirana, kad šećer ima funkciju, a ne samo količinu. Ne volim da je nešto „slatko radi slatkog“, nego da svaki sastojak ima svoje mjesto i razlog. Po meni je prava slastica ona koja ostavi dojam, ali ne opterećuje nepce – nego zove na još jedan zalogaj.

Obrazovanje upotpunjuje svaku osobu na kvalitetan i koristan način. Koliko vam je obrazovanje pomoglo u poslu?

Apsolutno smatram da je obrazovanje jedan od ključnih stupova uspjeha – ne samo u slastičarstvu, već u svakom ozbiljnom poslovanju. Ono  ti daje strukturu razmišljanja, širinu pogleda i alate kojima možeš bolje razumjeti procese, donositi kvalitetne odluke i dugoročno razvijati svoj posao.

No,  jednako važno kao i obrazovanje, za mene je bilo i radno iskustvo koje sam prethodno stekla u menadžmentu. Jer, kao što sam već rekla – nije dovoljno znati napraviti savršenu tortu. Moraš znati voditi tim, planirati nabavu, kontrolirati troškove, analizirati tržište, donositi strateške odluke i imati viziju razvoja.

U  slastičarstvu, pogotovo ako vodiš vlastitu firmu, moraš razmišljati unaprijed. Dok radimo božićne narudžbe, ja već razmišljam o Uskrsu; kad se Uskrs približi, planiram ljeto – i tako stalno, barem jedan korak ispred. Jer dobar posao ne nastaje slučajno – on je rezultat kombinacije znanja, iskustva, organizacije i intuicije.

U konačnici, obrazovanje ti ne daje gotove recepte, ali te nauči kako razmišljati, kako se prilagoditi, kako voditi – i to je neprocjenjivo u svakodnevnom životu jednog poduzetnika.

Žena ste poduzetnica i “lavica”, odnosno borac. Kada je najteže bilo biti poduzetnica, a kada “lavica”?

Ima jako puno trenutaka kada je teško bilo biti poduzetnica recimo na samom početku kad sam morala nositi sve – i peći kolače i voditi brigu o poslu, i o timu, i o financijama – a istovremeno ostati mirna i nasmijana pred gostima i timom. Kad svi čekaju da ti riješiš, odlučiš, podneseš. Isto tako ima trenutaka kad sumnjaš – u sebe, u smjer, u to ima li sve smisla. To su ti trenuci tišine, između dvije smjene, kad ti se sve čini preteško. Također u trenucima ekonomske neizvjesnosti kao što je to bilo za vrijeme korone, kad si odgovorna ne samo za sebe nego i za tim ljudi koji ovise o tebi.

A onda je tu i ona “lavica” u meni koja se budi kad više nemaš izbora nego zagristi, ustati, i ići dalje – i kad iznenadiš samu sebe koliko snage zapravo imaš.
Taj lavlji instinkt najviše osjetiš kad se sve raspada, a ti i dalje stvaraš – tortu, tim, smisao.Lavica sam bila onda kad sam se morala boriti za svoju viziju, i kad sam odlučila ne pristajati na manje, čak i kad bi bilo lakše popustiti.
Ponekad si lavica jer želiš, a ponekad jer nemaš izbora – netko mora donijeti odluke, i to brzo, s osmijehom, dok pećnica zvoni i netko ti postavlja neka bitna pitanja i traži brzu odluku. I naposljetku… lavica nije ona koja uvijek viče i vodi, nego ona koja u najtišim trenucima odluči da neće odustati.
Biti lavica ne znači biti bez straha, nego birati hrabrost usprkos strahu.

Smijeh i suze prikaz su emocija koje nas prate cijeli život. Kada ste se najviše smijali, a kada plakali?

Bilo je zaista mnogo trenutaka ispunjenih i smijehom i suzama – i često su dolazili jedan za drugim, kao da su na rasporedu. Bilo je smijeha kad bi iz kuhinje izjurila ravno u auto pa na sastanak s radnom kapicom na glavi (svi znaju da te kapice izgledaju grozno na svakome), ili kad bi ti stopala toliko otekla da više ne možeš ući u čizme u kojima si ujutro došla na posao – pa ih tijekom vožnje, dok juriš na sastanak, pokušavaš na silu ugurati, a na kraju uđeš na sastanak s jednim stopalom još napola uvučenim. Što ćeš – ostaje ti samo smijati se, jer stvarno, što drugo preostaje?

A bilo je i suza, naravno – od umora, neizvjesnosti, odgovornosti, osobito kad vodiš posao i znaš da nisi tu samo zbog sebe, već i zbog ljudi koji rade s tobom i uz tebe.

To su ti početnički dani kad ti sve prolazi kroz glavu – i da odustaneš i da nastaviš, a često oboje u istom danu. No, kroz godine naučiš balansirati. S vremenom stigne iskustvo, rutina, pragmatičnost – više se ne uzrujavaš zbog svake sitnice, znaš da će i to proći, da svaka sezona ima svoje padove i vrhunce.Naučiš pragmatičnije gledati na izazove, manje dramatizirati u glavi i brže tražiti rješenja.

Jedino što je ostalo postojano – to je smijeh. On me uvijek prati, i u krizi i u slavljima. Smijeh je moj ventil, moj saveznik i moj način da ostanem svoja – čak i kad sve oko mene kuha, figurativno ili doslovno.

Kako biste vi sebe opisali kao osobu, a kako bi vas drugi okarakterizirali?         

Nisam osoba koja bi se opisala suhoparno nabrajajući neke osobine. U svom stilu bi odgovorila, da mislim kako sam osoba koja voli stvarati – ne samo slastice, nego i odnose, ideje, priče. Ne mogu raditi stvari napola – kad sam u nečemu, onda sam potpuno.Ne volim dramu niti neke igrice – ni na tanjuru, ni u životu i radi toga sam postala s godinama vrlo precizna u selekciji ljudi oko sebe. Naučila sam ne biti uvijek u pravu, već u miru!

Rekla bih da sam osoba koja jako cijeni humor – ako se možemo zajedno nasmijati i kad gori pećnica, onda ćemo preživjeti sve. Zezancija mi je način preživljavanja, ventil i ljepilo za timski duh. Kukanje ne podnosim – doslovno me iscrpljuje – i svojedobno sam u firmi uvela "antizavijanje" pravilo: može sve osim kukanja.Volim mir i tišinu, ali i dinamičnost, putovanja, akciju – nekad sam spremna pokrenuti pet stvari odjednom, a nekad tri dana ne izgovoriti ni riječ. I jedno i drugo mi treba da ostanem svoja.

A što bi drugi rekli za mene?

Moji u timu bi valjda rekli da sam "ona koja sve zna ili sazna, sve vidi i sve osjeti prije nego što se dogodi"i uvijek naiđem baš kad su nešto zeznuli, to je valjda to majčinsko  šesto čulo, kojoj ništa ne možeš sakriti.

Prijatelji bi sigurno imali puno toga za reći, ali da skratim, vjerujem da bi rekli kako na mene uvijek mogu računati I vjerojatno bi rekli da uvijek imam spreman kofer za neko putovanje ili barem kratki trip. I da ako nešto mogu pretvoriti u putovanje, izlet ili bar dobru večeru – to ću svakako učiniti.

Kolege ugostitelja bi pak rekli da sam čvrsta, pouzdana, rekli bi da sam ponekad stroga, ali da uvijek igram fer. I da se iza tog "čvrstog upravljača" krije velika doza topline i humora.

A što bi rekla obitelj? Oni me znaju najbolje u svim nijansama – i vjerujem da me vole baš takvu.

Život čine trenuci koji se pamte. Koji je događaj posebno upotpunio vaš život, ali ga i na neki način promijenio?

Majčinstvo je, vjerujem, svaku ženu duboko promijenilo, pa tako i mene. Od tog trenutka više nisi ista osoba – jer više ne živiš samo za sebe. Počinješ učiti o strpljenju, snazi, nesebičnosti, ali i o vlastitim granicama. Učiš kako se mijenjati, rasti i prilagođavati dok istovremeno odgajaš jedno malo biće koje ti je povjereno, a o kojem zapravo nitko ne dobije priručnik. To je put koji te ljušti, gradi i na kraju čini nježnijom i čvršćom u isto vrijeme.

A onda je tu i Amélie – moj drugi "životni projekt", koji me naučio svemu što nisam znala da trebam znati. Ona me izbrusila, ojačala, naučila kako stati za sebe, kako reći “ne” mirno i bez ikakve drame otići kada osjetiš nepoštovanje. Sve što sam prošla kroz godine stvaranja Amélie – od izazova, odluka, rizika i pobjeda – pomoglo mi je da se formiram u ženu s jasnim stavom i granicama, ali još uvijek otvorenim srcem.

I dalje osjećam snažnu potrebu učiti o sebi i tražiti dublji smisao vlastitog postojanja. Volim učiti, istraživati, rasti. Raditi na pogrešnim uvjerenjima s kojima svi odrastamo – onima koja nas nesvjesno ograničavaju u životu. Unatoč svim prethodnim iskustvima, i dalje s radošću pohađam radionice i tečajeve za koje vjerujem da me mogu dodatno obogatiti i pomoći mi da postanem bolja verzija sebe.A kad sam bolja sebi, automatski sam bolja i svima oko sebe.

Međutim ta dva iskustva, svako na svoj način, svakako su me naučila voljeti sebe, ljude, život bez uvjeta, boriti se kad treba, ali se i prepustiti drugima punog srca i ne bojati se promjena. I za to sam duboko zahvalna.

Svaka cura, djevojka ili žena u djetinjstvu ili  pak mladosti nekad je sanjala ili možda pomislila da postane manekenka, model, zvijezda, da šeće modnom pistom, osjeti čari reflektora i crvenog tepiha, doživi svijet glamura i slave, te svega što dolazi s tim.

Kako bi se osvrnuli na ovu tezu imamo jednu vijest, odnosno modnu senzaciju vezanu uz ovu temu koju ne biste smjeli propustili

Naime, Modni Studio Rada Kotor cijenjene, vrlo poznate, nagrađivane i stručne modne dizajnerice Rade Krivokapić Radonjić upisuje nove članove u školu manekenstva i fotomodelinga.

Ova škola postati će modno odredište za sve one koji se žele upoznati sa izazovima koje sa sobom nosi posao manekena ili pak fotomodela.

Tijekom edukacije polaznici stječu teorijska i praktična znanja, te vještine iz sljedećih područja: osnove manekenstva i modelinga; tehnike poziranja i predstavljanja pred kamerom; hodanje po modnoj pisti; rad sa profesionalnim fotografima; osnove stila i njege lica, te tijela; komunikacijske vještine.

Ova edukacija omogućuje polazniku/ci da se profesionalno pripremi za rad u industriji mode i modelinga, te razvije vještine potrebne za uspješnu karijeru manekena ili pak fotomodela.

Dodatan tekst o edukaciji i upisu se nalazi na ovom linku  https://radakrivokapicradonjic.me/obuka-za-manekene/  kao i obrazac koji trebate ispuniti ukoliko se želite prijaviti.

Znanje i iskustvo koje ćete dobiti upisom u ovu školu manekenstva su nezaboravni i neprocjenjivi, a iznos cijene upisa prihvatljiv.

Tome ide u prilog da edukacija za manekene i fotomodele u dobi od 15 do 25 godina traje godinu dana i cijena godišnje članarine je 600 eura.

Edukacija za manekene i fotomodele za djevojčice i dječake od 3 do 14 godina traje 18 mjeseci, odnosno godinu i pol i cijena za taj period je 900 eura.

Edukacija za manekene i fotomodele u dobi od 25 do 75 godina traje 2 godine i cijena dvogodišnje članarine je 1200 eura.

Postoji i opcija plaćanja u ratama jer smo svi svjesni ostalih troškova koje svaka obitelj ima.

Kontakt za sve upite je mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ovo je prilika koja se ne propušta! Zašto? Jer  upoznajete svijet mode i glamura koji je i više nego izazovan i zanimljiv, stječete nova poznanstva, a upornim trudom i radom možete ostvariti i veliki uspjeh.

Bogata životna biografija, ali i opsežna "poslovna putovnica“ velika su inspiracija, ali i motivacija s najboljim savjetima i smjernicama.
Nju već duže posjeduje, ali na neki način i živi Josipa Maslać Petričević, vlasnica itekako prepoznatljivog lidera na hrvatskom tržištu u proizvodnji tekstila počevši od odjevnog pa sve do interijerskog.
Naziv brenda je Naftalina, a o ovom brendu bi mogli itekako puno pisati. S obzirom da je i više nego poznat, dovoljno je samo spomenuti naziv i sve je odmah jasno.
Josipa je primjer prije svega majke, a tek potom poduzetnice čije "životne stranputice“ su pretvorene u veliku snagu i još veću energiju.
Zašto? Jer kroz život ide hrabro, odvažno, pozitivno i ustrajno.
Da su žene veliki borci ( koji se nikad ne predaju) u životu i radu, ali i u svakom pojedinačnom danu uvjerite se na najbolji mogući način - čitanjem ovog intervjua.

Život sa sobom nosi mnoge, ali i raznovrsne uspone, padove, prekretnice, izazove. Opišite nam sebe za početak u nekoliko odrednica koje vas po vašem mišljenju najbolje definiraju. Prisjetivši se prošlosti, a osvrnuvši se na sadašnjost - kada je najlakše bilo biti Josipa , a kada najteže i zašto?

Istina je da vanjski faktori koje ste naveli poput – uspona,padova, prekretnica…utječu na nas i da nas možda definiraju kroz naše aktivnosti na van. Okolina vidi kako smo reagirali, kako smo se ponijeli, ali ono što je stvarna definicija nas je naša nutrina i ona je polazišna točka, a naše reakcije su samo posljedica. Volim pričati i rijetko ostajem bez riječi, ali kada trebam reći nešto o sebi (a to su jedna od najčešćih pitanja s kojima se susrećem ), svaki put zastanem. Propitkujem se koliko sam se promijenila, jesu li moja uvjerenja ista kao prije mjesec, godinu, 20 godina…
Do sada, a i trenutno uvijek su na popisu: upornost, poniznost, sklonost k novim idejama, otvorenost za dijalog, želja za učenjem i stvaranjem, ushit zbog uspjeha (i vlastitog i onoga koji nije direktno vezan uz mene) i ono što je uvijek na prvih 100 mjesta, to je ljubav i briga za obitelj.

Uspješna ste poduzetnica, žena, majka, baka. Tome ide u prilog da ste proglašeni i Poduzetnicom godine što dodatno potvrđuje vaš rad kojem prethodi velika upornost, veće znanje, a najveći optimizam. Koja od uloga vam je osobno najviše promijenila život, a koja vas istinski inspirirala?

Znate, veoma često je slučaj da situacije koje su najbolnije izrode najveća čuda, jednostavno nas život suoči s trenutkom u kojem je odabir; ili mijenjaj ili te nema. Trauma i uspjeh su kao dvije strane iste medalje. Bankrot, egzistencijalna neizvjesnost, razvod, mamina bolest, sve je to svezalo jedan gordijski čvor oko mene i samo odlučni potezi i odvažnost za riskiranjem su ga mogli riješiti. I tako je i bilo. Iskreno, ne znam bih li se usudila krenuti u potpuno neizvjesnom pravcu stvaranja jednog novog modela poslovanja da se doslovno nisam osjećala kao da više nemam što izgubiti. Čvor nije odjednom nestao, ali je popuštao. Svjesnost o tom osjećaju je duboko urezana u mene s etiketom; budi zahvalna, ne uzvisuj se, ali i ne ponižavaj se. Na prvu ovo može izgledati kao da su poslovne odluke i uspjesi, ali u njihovom korijenu je opet ljubav i briga za obitelj. Odrastala sam u obitelji punoj ljubavi i međusobnog uvažavanja, a kada sam postala majka; osjećaj odgovornosti, brige i ljubavi se umnogostručio, tako da vidite, sve je to jedna pletenica satkana od mnogih niti, a svaka nit joj daje čvrstoću.

Brend Naftalina čija ste osnivačica, te ujedno vlasnica trenutno broji preko 70 zaposlenih. Počeli ste s malenim butikom kao uvertirom, a nastavili sa senzacionalnim vrhuncem - pogonom, preciznije, vodećom industrijom u području tekstila u Hrvatskoj. Po čemu je brend dobio naziv i koji je bio najljepši, a koji najizvjesniji trenutak u vašem poslovanju?

Hvala na ovim lijepim riječima. Često puta smo se sretali s pitanjem otkud ime. U samim počecima, rane 80-te, bila sam mlada studentica koja je čim prije htjela rasteretiti roditeljski kućni budžet, bila sam u središtu društvenih događanja gdje su se mladi okretali zapadu. Glazba, filmovi, klubovi…općenito otvorenost za novo i napredno nas je okruživalo. Po traperice i pilotske jakne se odlazilo u Trst, Italija je bila (i ostala) modna meka. Odlučila sam dovesti taj dašak zapada i urbanosti k nama. I počela sam s uvozom i šivanjem odjeće od trapera i spitfire jakni, a u to vrijeme je jedan od talijanskih brendova imao naziv sličan našoj inačici riječi naftalina. Volim igru riječima pa se, s druge strane, naziv odlično uklopio u širu sliku koju sam imala još na samim počecima, a to je ideja očuvanja tekstila (nafalin su još naše bake koristile kako bi zaštitile odjeću i kućni tekstil od moljaca). I tako evo već 40 godina, ponosni smo što smo jedni od rijetkih koji su sačuvali tekstil u Hrvatskoj.

Svojim temeljitim radom - stvaranjem korporativne i radne odjeće, opremanjem raznovrsnih prostora/prostorija(stanovi, uredi, hoteli, restorani,kruzeri…) ili pak osmišljavanjem/pripremom/dizajniranjem veza ili tiska na odjeći, jastucima, posteljini, ručnicima… upoznali ste mnoge osobe, ostvarili suradnje i realizirali projekte. Možete li izdvojiti s kime vam je na neki način bilo najposebnije surađivati i zašto?

Naše kupce smatramo našim partnerima i to u punom smislu riječi jer smo upravo zbog njih ovo što danas jesmo. Sve što ste naveli kao našu djelatnost ima u sebi zahtjev nekog od naših klijenata. Kroz razgovore s njima, kroz zajednički rad na njihovom brendiranju smo se i sami razvijali. Cilj nam je da naši partneri osjete povjerenje u nas, da ćemo napraviti sve kako bismo unaprijedili naš/njihov proizvod, da zajedno rastemo. Naftalina je sastavljena od timova koji djeluju u različitim područjima i neprestano raspravljamo, sjednemo i brainstormamo o tome kako postati brži, učinkovitiji, kako maksimalno iskoristiti kapacitete i ostvariti ciljeve. Tako da mi je teško izdvojiti pojedince jer mi je svaki novi, ostvareni projekt onaj kroz kojega smo narasli,a klijent je zadovoljan,veliko veselje. Cijenimo jednako korporacije (Coca-cola, pivovare, velike hotelske lance, restorane) kao i manje projekte u kojima nam npr. mladi poduzetnici ili mladi bračni par dolaze puni povjerenja da ćemo im, ne samo ispuniti zahtjeve nego i predložiti neka unaprjeđenja o kojima možda nisu niti razmišljali.

Ove godine obilježili ste 40 godina rada , a proslavili 60 godina života. Itekako lijepo izgledate, a svojom pojavom ostavljate dojam primjetne dame, najbolje majke, uspješne poslovne žene. U čemu je tajna ljepote, u čemu majčinstva, a u čemu uspjeha? Podijelite s nama najbolji savjet/e.

Ovo je puno komplimenata i hvala na njima. Opet ćemo doći do istog korijena o kojemu sam i ranije govorila. Kroz život sam upoznala uistinu mnogo ljudi i ako bi povukla neku brzinsku analizu dolazim do toga da se unutarnja energija vidi na čovjeku. Osjećaj ispunjenosti, intrizična motivacija za stvaralaštvom je gorivo koje je nepresušan izvor. Istina je da se treba kritički osvrnuti na svoje godine i ne očekivati da imamo istu operativnu snagu sa 60 kao i sa 20, pa delegirati zadatke timu od povjerenja. Volim modu i pratim kretanja, biram odjeću u kojoj se dobro osjećam. Kako u Naftalini imam tim od povjerenja, tako imam i svoju frizerku za koju znam da će napraviti frizuru koja mi odgovara i kozmetičarke s kojima se brzo dogovorim. Uz gene na kojima mogu zahvaliti svojim precima, mislim da je i svjesnost o vrijednosti zrelosti ono što se vidi. Nisam uistinu nikada žalila za nekim mlađim godinama ili se užasavala bora. Sve je to dio mene koji me doveo do toga gdje sam sada. Majčinstvo, a i to što sam baka je najljepši dio mog života. Kada se svi skupimo meni je srce prepuno. A i poslovni uspjeh je opet obiteljski jer u Naftalini rade i moja djeca, brat, sestre, nećak. To je uža obitelj, dok je cijela Naftalina proširena obitelj i na tim temeljima počivamo. Nema strogih granica između navedenih područja, dapače, sve je uzročno posljedično isprepleteno.

Najvažnije je biti čovjek i pokazati ljudskost u svim segmentima života, pa tek onda sve ostalo. Upravo ste takvi vi i to je vaša vrlina za svaku pohvalu. Prokomentirajte nam vaš iskren i jednak odnos prema ljudima i recite kako to da vas ugled, ali i sami “svijet poznatih i slavnih” nije promijenio kao osobu, već isključivo upotpunio kao uspješnu ženu?

Odrastala sam u tradicionalnoj, hercegovačkoj obitelji u ljubavi i brizi te od kada znam za sebe ljudske vrline su one poput iskrenosti, upornosti, vrijednosti, stvaralaštva, brižnosti uz ljubav bili stupovi života. Ideja da smo u konačnici svi ljudi koji dođemo i prođemo ovim životom, da nam nikome ne vrijede ni kule ni palače ukoliko nismo iznutra ispunjeni i empatični prema svom susjedu, je moja osnova. Nemamo ni svi iste startne pozicije, pa kada vidim nekoga tko je nadrastao sam sebe, bez obzira kako to izgledalo po vanjskim mjerilima ja mu se divim. Dijete iz doma koje je upisalo i završilo fakultet, odabralo put stvaralaštva i unatoč svojim ožiljcima ustrajalo na probijanju svojih granica, u mojoj svijesti - stoji uz bok s najuspješnijim poduzetnicima, slavnim i poznatim osobama.

Obitelj je bogatstvo, ali i smisao života. Koliko su vaša kćer, sin, unučad, ali i cjelokupna rodbina sudjelovali u stvaranju brenda Naftalina, ali i donošenju ključnih odluka kako u privatnom, tako i u poslovnom životu?

Obitelj uvijek ističem kao osnovnu gradbenu jedinicu i smisao života. Moja obitelj je bila osnovni pokretač u stvaralaštvu za mene. U početku kao motiv kroz ljubav, brigu i odgovornost, a sada i operativno. Kćer Matea se od malih nogu vrzmala po Naftalini, bila na pakiranju, sortiranju, a sada je direktorica marketinga i neumorno radi na našem brendiranju. Sin Domagoj nam je kao financijski direktor unio novi princip funkcioniranja. Njegovo znanje i iskustvo koje je stekao kao regionalni direktor velike korporacije je diglo razinu poslovanja Naftaline na razinu moderne, suvremene tvrtke. Povjerenje u mladost i otvorenost za njihove ideje nam je podiglo učinkovitost na što smo jako ponosni. Brat Marijan koji je uz mene od samih početaka poslovanja je oslonac i ključni, neumorni kotač u Naftalininom mehanizmu. Nećak Lovro je još kao student radio u Naftalini da bi sada kao voditelj servisnog odjela uz svoju predanost postao ključna osoba u planiranju aktivnosti na terenu. Sestre Marina i Angela su kao dobri duhovi Naftaline na koje se uvijek možemo osloniti kako bi bio omogućen nesmetani rad svih nas zaposlenika. Međusobno se svi jako uvažavamo i poštujemo kako privatno tako i poslovno, a povjerenje koje imamo jedni u druge je neprocjenjivo. A moji unučići, e to je tek jedna nova razina koju nisam osjetila dok nisam postala baka. Kada dotrče do mene, kada ih slušam kako mi objašnjavaju svoje dogodovštine onda je svaki trenutak u kojemu sam prolazila kroz komplicirane situacije vrijedan kao i onaj najljepši, jer me doveo do zagrljaja 6 ručica koje su čista ljubav.

Emocije su osjećaji koji stvaraju tugu, ali i radost. Nastaju trenutno, ali itekako ostaju u sjećanju, pa ponekad i neizbrisivom. Suze i smijeh nas prate kroz cijeli život. Koji trenutak/događaj vam je izazvao najveći osmijeh na licu, a koji neizrecivu tugu pa samim time i takav izraz lica?

Veliki sam emotivac što ima dvije strane. S jedne osjećam veliku tugu, ali s druge strane i veliku sreću, te dječju radost. Sreća je da je moj fokus usmjeren na put prema rješavanju situacija. Kako sam ranije navela, one situacije koje su mi nanijele najviše tuge, neizvjesnost, osjećaj ostavljenosti su mi ujedno bile i najveći motivator da ne odustanem, nego da se skupim i snagom za koju nisam ni znala da je u meni krenem naprijed. A što se tiče najsretnijih trenutaka, to su opet oni vezani uz moju djecu, unuke. Kada ih gledam sada, sa svojim obiteljima kako grade svoj život, kako su međusobno povezani i podržavaju se, kako se nose s izazovima, to je radost koja unosi najdublji mir.

Putovanja su prozor u svijet, ali i jedinstveni način upoznavanja drugih gradova i država, a samim time i kultura, jezika, običaja, tradicije… Volite li putovati? Koja zemlja je vaš favorit po cjelokupnoj ljepoti, a koje mjesto vam je hit po prepoznatljivoj gastronomiji?

Obožavam putovati i svom partneru Milanu sam do neba zahvalna što mi je otvorio vrata u fantastičan svijet drugačijeg. Kao pilotu i svjetskom putniku u njemu stalno gori istraživačka vatra. Obišli smo mnoga mjesta, susreli se s nevjerojatnim kulturama i svjetovima koji funkcioniraju potpuno drugačije od onoga na što smo naviknuli. Australija, Tajland, Vijetnam, Singapur, Dubai, Kambodža, Nepal, Bora Bora, Las Vegas, Argentina, Brazil, Oman, Šri Lanka, Amerika, ali isto tako smo uzduž i poprijeko zajedno proputovali i našu prelijepu zemlju. Baranja, Dalmacija, Zagorje…svako područje kao da je predivan svijet za sebe.
Teško mi je izdvojiti jedno mjesto ili pak kulturu jer svaka ima toliko razina na kojima su nas primili, ugostili, otvorili svoje srce. Otvorene, nasmijane jedne vijetnamske djevojčice neću nikada zaboraviti kao ni jahanje na slonu ili Sidnejski novogodišnji vatromet iznad Opere.

Snovi su jedno, a stvarnost drugo. Usprkos tome - lijepo je sanjati, a još ljepše živjeti svoj san. Imate li neostvarene snove ili pak želje? Koji bi bio najprikladniji i najautentičniji naslov/naziv sna kojeg trenutno živite?

Kažu, a s tim se potpuno slažem, da je najveća sreća biti svjestan onoga što je pred nama. Za sebe mislim da sam stvarno sretna žena, ono najvrjednije (obitelj) je uz mene, sretni su, zajedno prolazimo kroz život. Naravno da uvijek postoje situacije koje se treba rješavati, ali gledajući širu sliku, mirna sam, a mislim da je to najdublji i najvrjedniji osjećaj. Mirna sam kada vidim svoju djecu s njihovom djecom i partnerima, mirna sam jer sam uvjerena da Naftalina uz njih ima budućnost, zdrava sam da mogu uživati s unucima, imam mogućnost pomoći ljudima oko sebe… Tako da, ako bih birala naziv svog sna bio bi to Zvonki mir.