Prihvatiti kiparstvo kao vrstu umjetnosti, ali i životni poziv nije ni jednostavno ni lako. Zašto? Jer odabir ovog zanimanja zahtijeva veliku ljubav, još veću hrabrost, nepokolebljivu želju za istraživanjem, odvažnost kod prihvaćanja izazova i spremnost na edukaciju bez obzira koliko ona zahtjevna bila.
Josipa Čamber poznata je i priznata zagrebačka umjetnica, točnije kiparica kojoj nikad ne nedostaje inspiracije, vizije, volje, kreativnosti, mašte i ideja.
Spoj svih tih odrednica čini lepezu umjetnosti koju ona posjeduje već dugi niz godina. Svaki zamah tom lepezom novi je uspjeh, korak, početak ili pak avantura.
Pročitajte intervju i krenite u umjetnički labirint iz kojeg je redovito vrlo teško izaći. Zašto? Pravi umjetnici vole biti “izgubljeni” u njemu i zauvijek ostati tu.

Umjetnost je vrlo opsežan pojam. A iz tog pojma proizlaze različiti izrazi, a samim time i umjetnički pravci. Koja grana umjetnosti je definitivno vaš izbor i zašto?

Umjetnik za stvaranje treba vještinu i kreativnu maštu kako bi pokušao izvući odraz sebe kroz umjetničko djelo. Moji radovi opisuju trenutno životno i emotivno stanje u kojem jesam, bilo sreće i zadovoljstva ili patnje i tuge. Najlakše se izražavam kroz formu reljefa i skulpture. Iako istražujem razne materijale, zaljubljena sam u drvo kao najtopliji materijal u kiparstvu. Zaista uživam u svakoj fazi ručne, tradicionalne obrade drva, tesanjem dlijetom i batom, te ručnim šmirglanjem. Sam proces obrade drva fizički je zahtjevan, ali odmara um i odbija negativnu energiju.

Vaš projekt Ogledala Mašte je unikatan sam po sebi. A još je pretpostavljamo specifičnija ideja o nastanku i realiziranju istog. Recite nam nešto više o tome.

Ogledala Mašte su moja ideja o primijenjenom kiparstvu. Zidnim reljefima spojenim s ogledalima dala sam primjenu bez korištenja klasičnih ovalnih ili pravolinijskih okvira u kakvima su tradicionalno ogledala smještena. To je koncept s kojim sam napravila prvu samostalnu izložbu 1999. godine u Galeriji Forum u Zagrebu i na neki način sam ga nadograđivala i dorađivala u posljednjih skoro 25 godina.

Autorica ste mnogobrojnih skulptura što sasvim jasno ukazuje na ljubav prema kiparstvu, ali i smisao za bavljenje istim. Koje oblike najviše volite raditi, a koje najčešće stvarate?

To su stilizirani florealni i životinjski oblici, krila, torza, do nekih apstraktnih motiva uglavnom slobodno razvijenih u organske forme. Imam osjećaj da se forma sama od sebe stvara i kreira u procesu nastajanja skulpture, a proizlazi od nekog mog trenutnog osjećaja i stanja. Ne radi se o tome da ja kreiram ili kopiram oblik i stvaram ga „izvana", već imam osjećaj kao da se on sam organski stvara „iznutra", iz nekog amorfnog osjećaja koji polako sam sebi nalazi formu i smisao.

Kreativnost, vizija, inspiracija, znanje... sve su to pojmovi na koje se nerijetko stavlja fokus u umjetničkom stvaralaštu. Koji od ovih izraza vas najbolje opisuje ili ga najviše posjedujete i zašto?

Sve to je neophodno u stvaranju, a opet nešto o čemu ne razmišljam nego se prepustim samoj ideji koju želim prikazati. Po meni je kreativnost i dosljednost sebi, iskrenost prema sebi najbitnija u stvaranju svog prepoznatljivog umjetničkog svijeta. Volim taj polusvjesni i poluintuitivni proces umjetničkog stvaranja jer mi je on podjednako važan kao i završni produkt, skulptura. Taj proces me regenerira,uči, obnavlja, spaja s nekim najinstinskijim dijelom mene zbog kojeg i jesam umjetnica, kreativna osoba.

Svaki umjetnik ili umjetnica ponekad izađu iz tog svog imaginarnog/ posebnog/ nedokučivog svijeta. Gdje vi osobno tada idete, odnosno što radite kada se ne bavite umjetnošću?

Mali odmak pronalazim u uređenju interijera i restauraciji. Vesele me putovanja, odlasci u prirodu, izložbe, koncerti, predstave, filmovi, čitanje dobre knjige, druženje sa ljudima koje volim.

Za uspješan projekt i/ili rad potrebno je mnogo strpljenja, smirenosti, ali i koncentracije. Što se događa kada vaša ideja nije pretvorena u djelo, odnosno kad niste zadovoljni vašim primjerkom i ne izgleda onako kako ste prvotno mislili?

Svakom radu prethodi promišljanje, skiciranje i razrađivanje ideje. Unatoč tome rad se u procesu izrade konstantno mijenja, ponekad do neprepoznatljivosti od same početne ideje, to je proces stvaranja, kao putovanje u nepoznato. Uglavnom budem zadovoljna ali na kratko, kako bih opet nastavila misliti o nastavku te ideje kroz idući rad ili izradu nečega potpuno novoga.

Postoji li po vašem mišljenju poveznica između likovne umjetnosti i glazbene umjetnosti? Što likovna umjetnost ima, a glazbena nema i obrnuto?

Svaka umjetnost ima svoje zakonitosti i pravila i specifičnosti, a svima je zajedničko da nastaju iz umjetničke inspiracije u čovjeku koja nas na neki način približava božanskom. Likovna umjetnost kao i muzika ima svoju kompoziciju, dinamiku, unutarnje kontraste i
harmoniju dijelova unutar cjeline. Poznato je da je npr. Vasilij Kandinsky s rastom stupnja apstraknosti u svojim slikama razvio svojevrsnu gramatiku, a kao uzor mu je služila muzika u kojoj se osjećaji izražavaju notoma. Temeljna ideja je prema njegovim
istraživanjima čuti boje, vidjeti zvukove. Cilj umjetnosti je harmonija boja i dodirivanje ljudske duše. „Bojani zvukovi" prerastaju u „Bojane simfonije" koje kao i tonovi i zvukovi u muzici mogu izazvati harmonične ili disonantne osjećaje. U prividno jednostavnih i
svakodnevnih stvari može se otkriti duboki smisao, a u tome nam pomaže umjetnost bez obzira da li je to slikarstvo, muzika ili poezija.

Inspiracija je prijeko potrebna da bi započeli s radom, a i uspješno ga doveli/izveli do kraja. Gdje pronalazite inspiraciju, a samim time i volju, te energiju za radom?

Umjetnički poziv je specifičan jer proizlazi iz unutrašnje nužnosti, tako da se samim stvaranjem podiže životna energija. Inspiracija je svugdje oko mene, divni ljudi koji me okružuju, prirodne ljepote, umjetnici kojima se divim, međuljudski odnosi, uglavnom sve to osobno proživljeno. Naravno da taj stupanj kreacije varira prema nekim fazama u životu, i ciklički se obnavlja i ponavlja. Ponekad imamo osjećaj da smo apsolutno prazni i da nikad više nećemo imati nijednu dobru ideju ili misao. I onda se dogodi preokret i čudo i kao da nas okrzne neka nepredvidljiva milost i odjednom stvaramo bez prestanka u žaru i ludilu.

Je li danas teško biti umjetnik u financijskom smislu? Jeste li se oduvijek htjeli baviti umjetnošću ili su možda na početku ili na kraju vaše odluke postojale određene nedoumice, promjene mišljenja ili nešto tome slično?

Od malih nogu sam intuitivno pokazivala interes za umjetnost i prepoznala ga kao svoj poziv, tako da niti u jednom životnom trenutku nisam mijenjala smjer niti imala nedoumice oko toga, pa tako niti drugih opcija. Uvijek sam nešto crtala, slikala, modelirala i već tada ulazila u neki svoj svijet u kojem se i danas najbolje osjećam i snalazim. U financijskom smislu danas umjetnički rad nije adekvatno cijenjen i nagrađen jer ljudi nisu dovoljno educirani kako bi umjetnički rad prepoznali kao investiciju u nešto trajno. Nametnuti su im novi površni standardi uređenja interijera, propagiraju ih samozvani dizajneri interijera koji ne surađuju sa umjetnicima nego kroz panele i neka svoja instant rješenja sebe stavljaju i u ulogu umjetnika. Iz tog razloga je većina interijera copypaste, bez trunke individualnog u životnom prostoru pojedinaca, autorska djela zamjenjuju raznim printovima i kineskim odljevima skulptura. Općenito svjedočimo profanizaciji umjetnosti kao i mnogih drugih vrlina. Unatoč tome mislim da se ne treba prepustiti očajavanju, već tražiti svoj glas u svemiru.

Kada gledate u ogledalo vašega života, koji biste naziv dali tom umjetničkom djelu, skulpturi, reljefu ili možda instalaciji? Što bi predstavljalo, odnosno kako bi izgledalo? Koja boja, materijal, oblik i/ili forma bi dominirali i zašto?

Svakako bi to bila skulptura "Poljubac" francuskog kipara Rodena. Bio je to smrtonosni poljubac ljubavnika. Skulpturu prožima strast i romansa. Izrađena je od bijelog mramora, bjelina simbolizira mir. Smatram da je u životu najbitnije imati mir sa sobom i poljubac voljene osobe. „Svijet skida krinku veličine pred svojim ljubimcem. Smanjuje se na mjeru jedne pjesme, na jedan cjelov vječnosti".

Ona je prije svega predivna osoba, a potom još uspješnija poduzetnica. Prelijep i iskren osmijeh na licu i optimizam joj nitko ne može ukrasti, a volja i želja za radom, bez predaje njezin su pokretač na putu do uspjeha. O kome je riječ? Riječ je o poznatoj, lijepoj i inspirativnoj mladoj ženi imenom Magdalena Bešker koja može biti uzor mnogim ženama po kvalitetnim osobinama i predivnim radovima čija je osnivačica.

Njezini projekti Moj planer by Magdalena Bešker i Ulica snova čiji proizvodi su planeri, rokovnici, bilježnice, etui za putovnice i drugi redovito uljepšavaju posebne trenutke, prigode, svakodnevnicu i na kraju živote osoba kojima su namijenjeni.

O njezinim projektima, putu do uspjeha, prepoznatljivosti i popularnosti radova, te planovima za budućnost otkrila nam je u intervjuu.

 Kako je nastajao put od ideje do realizacije vašeg projekta Moj planer by Magdalena Bešker?

Nastajao je poprilično dugo i ne baš jednostavno. Svi mi imamo ideje no realizacija je onaj najteži dio. Treba puno istraživati i onda odabrati i plasirati ono najbolje. Tada na tržištu nisu postojali lijepi ženski funkcionalni planeri, a meni je zaista trebao jedan takav za posao. I odlučila sam ga sama napraviti. Odabrala sam najkvalitetniji reciklirani papir adekvatne debljine, format je morao biti idealan za svaku žensku torbicu, materijal kvalitetan i vodonepropusan te je morao postojati u puno boja. Unutrašnjost je u potpunosti prilagođena ženi. Šlag na kraju je bila personalizacija.

Osim planera izrađujete i bilježnice, te rokovnike i druge personalizirane predmete prepoznatljivog naziva Ulica snova. Je li proširenje djelatnosti došlo samo po sebi ili je to bila isključivo namjera, te odakle naziv Ulica snova?

Došlo je samo po sebi. Osluškivala sam želje kupaca i realizirala željene proizvode. Planer je bio prvi proizvod, a tada su uslijedili ostali. Muškarci su htjeli proizvod koji i oni mogu koristiti. Tako je nastao Moj rokovnik. Studenti su htjeli proizvod u koji mogu puno zapisivati – tako je nastala Moja bilježnica. Veliki uspijeh je doživio etui za putovnicu. Proglašen je originalnim hrvatskim suvenirom. Osim što postoji u 50ak boja, može se personalizirati po želji, on ujedno čuva putovnicu od uništavanja. Taj proizvod je nastao iz moje potrebe. Obožavam putovati i putovnica mi je bila uvijek u torbici (jer nikad ne znaš kada će ti zatrebati). Kroz neko vrijeme jako se uništila i bilo me sram davati ju na pregled na aerodromima. Tada sam uzela stvar u svoje ruke i napravila etui kako bi očuvala putovnicu i prestala se crveniti na aerodromima. Ispalo je da još puno ljudi ima isti problem i etui za putovnicu je postao izuzetno popularan i must have proizvod svih putoholičara.

Naziv firme sam dugo smišljala. Morao je biti originalan kao i sam planer. Morao je biti zvučan i lako zapamtljiv. Kako sam ja veliki maštar i uspjela sam svoj san ostvariti u nazivu je moralo biti nešto vezano za snove. I tako je nastala Ulica snova. 

U vrlo kratkom vremenu postali ste vrlo popularni i prepoznatljivi. Kako komentirate to i postoji li po vašem mišljenju formula uspjeha?

Mislim da ne postoji formula uspjeha. Moraš imati dobar i kvalitetan proizvod. Moraš vjerovati u ono što radiš i kada nitko drugi ne vjeruje. Moraš raditi i kada ti se ne radi. I ne odustajati. Moje prve dvije godine nisu bile financijski uspješne. Svi su bili oduševljeni proizvodom ali tada još nisam imala dobre kanale prodaje. To je došlo vremenom. I tek s vremenom se trud isplatio.

 S obzirom da je u ponudi pregršt planera i rokovnika, te drugih radova u boji, postoji li favorit među kupcima kad je u pitanju boja, ali i personalizacija? Jesu li boje odraz vašeg karaktera, optimizma i predivnog osmijeha na licu?

 Jako volim boje. I volim imati mogućnost odabira. Zato svi proizvodi postoje u 50ak boja. Svake godine odaberem za sebe drugu boju planera. Tako i većina žena radi. 365 dana koristim ljubičasti planer, sljedećih 365 dana crveni. Kad je planer u pitanju najpoželjnije su „ženske“ boje a kod ostalih proizvoda nema pravila jer su unisex. A kada je u pitanju personalizacija sve ovisi o prigodi i o osobi kojoj se proizvod poklanja.

Povodom kojih prigoda se najčešće naručuju vaši radovi i podijelite s nama najzanimljiviji kompliment na vaš rokovnik, planer ili možda čak bilježnicu.

Sada najaktualnije su se poklanjali rokovnici tetama u vrtiću, učiteljima i profesorima za kraj školske godine sa izuzetno maštovitim natpisima. Proizvodi su jako popularan poklon za Božić, povodom rođendana, završetka fakulteta. Često sam dobivala u inbox poruke da je naš proizvod bio daleko najbolji poklon uz pregršt pohvala i zahvala.

Odakle ljubav prema ovom poslu i što vas najviše pokreće u radu?

Ljubav se dogodila sasvim slučajno i neplanirano, kao i sve ljubavi u životu. Radila sam organizaciju evenata prije nego li sam pokrenula Ulicu snova i planer je trebao biti moj hobi i nešto što radim iz gušta u slobodno vrijeme. Naime, imala sam sreću da je taj hobi postao moj pravi posao i velika ljubav. Najveći pokretač i motivacija mi je oduševljenje kupaca nakon što proizvod dođe na njihovu adresu. Potreba da zahvale, da pohvale i da podijele sa mnom osjećaj kada su otvorili paket i vidjeli proizvod je neprocjenjivo.

Kreativnost, inovativnost ili vizija – koji je vaš odabir i zašto?

Svo troje. Ne idu jedno bez drugog ili trećeg. Kada imate svo troje znate da idete dobrim putem.

Postoji li neiscrpna inspiracija u nastajanju vaših radova ili je svaki primjerak priča za sebe?

Svaki primjerak je jedinstven i priča za sebe. Baš zato su proizvodi Ulice snova posebni. Nakon što odaberete proizvod koji vam najviše odgovara birate personalizaciju korica po želji. Gravirati možemo ime, citat, logo ili ilustraciju. Time dobivamo vrlo osoban poklon i oduševljenje onoga kome se taj proizvod poklanja.

Sljedeće godine Ulica snova slavi svoj deseti rođendan. Spremate li kao i dosad brojna iznenađenja, te koji su planovi dotad?

Da, zaista, sljedeće godine je veliki deseti rođendan. Volim iznenađenja tako da će ih biti i tada. Svjetlo dana će ugledati i neki novi proizvodi koji su već dugo u pripremi. Stalno sam u potrazi za novim materijalima i bojama. Uživam u stvaranju novih stvari za Ulicu snova jer to ne doživljavam poslom nego igrom. I nadam se da će ta igra trajati zauvijek.