Tako skromna u svojim očima, a tako velika i značajna u očima javnosti zbog iskrenog i emotivnog pogleda na život koji je prožet vjerom.
O kome je riječ? Dovoljno je reći Eva Vukina. Mlada umjetnica i slikarica koja svakodnevno fascinira svojim radovima s vjerskom tematikom.
I to ne samo da stvara kao umjetnica, već živi svoju vjeru u pravom smislu te riječi.
Zbog ovakvih inspirativnih odgovora još više smo zavoljeli intervjue, ali i shvatili smisao života, a taj je da vjera budi nadu i daje snagu samo je trebamo prihvatiti ne kao trenutni, već životni poziv.

Vaše slike „zrcalo“ su iznimnog talenta i ljubavi prema umjetnosti. Kako je sve počelo, odakle ideja, te koliko dugo se bavite slikanjem?

Hvala Vam, pa evo kao mala sam otkrila svoju sklonost crtanju pa sam nekako od malih nogu istraživala svoje crtačke vještine. Rekla bih da se bavim crtanjem od trenutka kad sam prvi potez olovkom napravila pa do sada. To je bilo intenzivnije kad sam upisala slikarstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti. Prava iskrena ljubav prema slikanju javila se u vrijeme studiranja kad sam shvatila koje mi sve mogućnosti nudi taj talent,pogotovo kad stvaram s Bogom jer talent koji imam je ništa drugo nego dar od Boga. Dao mi je talent kako bi jednog dana On i ja surađivali. I evo suradnja još uvijek traje,ja nastojim slušati svaki Njegov šapat na moje uho, a to se zove inspiracija.

Posebna inspiracija je kršćanska vjera, te vjerski motivi i sveci. Moć vjere u „vašim očima“ naprosto fascinira. Kako komentirate to i kada ste shvatili da volite ovu vrstu umjetnosti, te shodno tome prihvatili taj poziv?

Pa, ja bi rekla da je vjera najzaslužnija za sve ovo što danas živim, radim i što jesam. Bez vjere ne bi ni fakutet završila, ne bi mi ni imalo smisla slikati religijske motive. Ja vjerujem u to što radim i volim to što radim. Kad jedan slikar vjeruje u Boga ,onda više umjetničko stvaranje nije samo stvaranje,onda je to jedna predivna meditativna molitva, kontemplacija. Još bitnije od samog umjetničkog stvaranja prije svega je „biti čovjek“ ,jer sve ono što umjetnik stvara ,stavlja na platno, odraz je njegove duše, onog što jedan umjetnik misli, živi i vjeruje. Najbitnije mi je biti autentična, truditi se biti čim bolja, graditi svoju duhovnost i opravdati svojim djelima svoj umjetnički rad. Biti umjetnik sakralne umjetnosti, velika je odgovornost. Zahtjeva puno rada ali duhovnog rada, a najljepši su onda rezultati a to je feedback publike koji mi je izuzetno bitan. Kad sam shvatila da volim ovu umjetnost? Mislim da je to bilo kad sam primjetila koliko moja umjetnost može pomoći ljudima kod komunikacije s Bogom, onda sam zavoljela svoju umjetnost jer sam shvatila da ona ima viši smisao.

Koja je bila prva slika, odnosno umjetnički rad koji ste napravili i što vam je to osobno značilo, te kakve su bile reakcije?

Teško je odrediti koja slika je bila prva umjetnička slika. Nek to bude ona koja je izazvala najviše reakcija kod promatrača. Sa slikom „Djevojčica u plavom kaputiću je zapravo sve krenulo. Objavila sam je na društevnim mrežama i publika je odmah prepoznala poruku te slike. To je bila moja prva slika s konkretnom porukom ljudima, porukom nade, utjehe i mira. Ta slika mi je zapravo potvrdila da moram nastaviti sa stvaranjem slika takve tematike, jer umjetnost je tu ne samo zbog umjetnika kao neka terapija već nešto obostrano, što ostavlja pozitivan utisak u ljudima koji je promatraju.

Koje je vaše osobno mišljenje o vjeri, duhovnosti i religijama. Može li čovjek živjeti/napredovati bez vjere i ima li život bez vjere uopće smisla?

Mogu posvjedočiti da je vjera ta koja me drži duhovno živom pa čak i kad je tijelo onemoćalo. Vjera me vodi kroz život, diže me i daje mi smisao. Ja znam da je puno onih kojima vjera nije usađena, možda ovo čita netko kome je vjera nepoznanica jer nije imao roditelje koji bi mu usadili vjeru. Na meni je da takvu osobu ne osuđujem ali znam da i na tu osobu Bog računa i poziva ju da Mu se obrati jer život s Bogom je predivan. Bog je savršen i na njega se možemo sigurno osloniti dok se na ljude ne možemo, jer su nasavršeni i grešni kao mi. Bogu uvijek mogu zavapiti, kad god želim i znam da će me čuti, više nego mama,tata,brat,prijatelj. Ja svoju vjeru moram živjeti i zračiti, opravdati svojim djelima da ljudi kojima je Bog nepoznat na meni vide kako je život s Njim predivan! Ja koja sam primila više,odgovorna sam za one koji su izgubljeni u ovom svijetu, traže smisao u krivim stvarima. Želim svima a i molim za to da upoznaju tu bezuvjetnu Ljubav i to koliko je Bog živ, a kad bude ih Ljubav Božja dotaknula,neće se više udaljiti od Boga. Mi smo ovdje prolaznici, skupljamo bodove za Vječnost, ovaj život prolazi i zato trebamo čim prije spoznati svoje slabosti i truditi se biti bolji jer smo stvoreno za Nebo, Bog nas želi k sebi ali evo,zlo se bori protiv toga,protiv nas, baš zato jer Njemu pripadamo.

Kada ne slikate, što radite u slobodno vrijeme, odnosno koji su vam hobiji?

Volim sve ono što vole mladi ljudi. Volim provoditi svoje slobodno vrijeme sa svojom obitelji i prijateljima. Osim toga, volim otići na misu, s mladima slaviti Boga, moliti. Volim slušati glazbu, plesati. Volim dobre inspirativne filmove. Volim sport, posebno volim šetnje i prirodu. Proljeće i ljeto su mi najdraža godišnja doba jer volim puno sunca i boravak u prirodi.

Tko vam je najveća podrška u radu, što je za vas uspjeh, a što talent?

Moja najveća podrška je moja obitelj, roditelji,braća i sestre. Imam predivnu veliku obitelj. Od obitelji sve kreće. U obitelji sam primila ljubav i vjeru. Imala sam slobodu odabrati umjetnost, nikad me moji nisu u tome sprječavali. Dapače, roditelji su slušali Božji glas,pustili Bogu da me vodi gdje sam Mu potrebna. Bitna je u početku i ta suradnja roditelja s dragim Bogom da bi svatko od nas mogao u slobodi reći Bogu svoje „da“ na ono na što nas poziva. Oni su uvijek uz mene kad je teško i naporno jer umjetnost koliko daje,toliko i uzima. Jako je iscpljujuće jer kao što je rečeno „ Kome je više dano od njega će se i više tražiti“ pa često odradim i više nego je u mojim ljudskim snagama.

Postoji li crkva/svetište koje vam je osobno priraslo srcu i zašto?

Međugorje je mjesto na kojem sam primila mnoge milosti i donijela neke dobre odluke. U Međugorje mi se srce promjenilo,još više otvorilo Bogu i nekako sam sigurna da sam tamo izmolila sve ovo što danas živim. Bog me tamo oslobodio mnogih tereta da bi danas imala taj predivan Božji mir u srcu. Sva marijanska svetišta su mjesta izlijevanja Božje milosti na nas i koje god posjetimo,nećemo otići praznih srca doma.

Kojem svecu/svetici se posebno molite i posebno ga/ju cijenite i zašto?

Ja sam si s većinom svetaca jako dobra, često molim devetnice povodom njihova spomendana i vrlo rado ih crtam i slikam. Sveci kojima sam u vrijeme studiranja molila nekako su mi bliži jer su zagovarali za mene kad je bilo jako teško. To su Ivan Pavao II, Padre Pio, Majka Terezija, Mala Terezija od djeteta Isusa, don Bosco, sveti Antun Padovanski i još puno njih. Mala Terezija mi je posebna jer je postala sveta zbog svoje djetinje jednostavnosti, obavljajući svoje svakodnevne poslove s velikom ljubavi prema Bogu. Ta njezina predanost Bogu i velika vjera me oduševljavaju a i ona sama bila je umjetnička duša, a isto tako i Ivan Pavao II.

Gdje ste sve dosad predstavili vaše umjetničke radove i koji su vam sljedeći planovi i ciljevi?

U više hrvatskih gradova sam izlagala svoje slike hrvatskih svetaca i blaženika. U Međimurju, Podravini, Dalmaciji, Zagorju, Kvarneru, Slavoniji i baš mi je drago zbog toga. Velika je stvar što slike putuju od grada do grada i pronalaze svoje mjesto u obiteljskim domovima.A neke su pronašle mjesto i u crkvama. Svakakvi projekti su preda mnom i veselim se ali sve je još u fazi realizacije i skica. Mislim da me Bog priprema za velike projekte ali ja sam strpljiva i pristupam svemu bez očekivanja, idem tamo gdje me zovu,odnosno Bog zove.

Bog čini čuda onima ………….. nastavite niz

Bog čini čuda onima koji Mu se potpuno predaju u ruke u potpunoj slobodi i onima koju Mu dopuštaju da ih oblikuje kroz patnje i razne životne teškoće, a za to je potrebna čvrsta vjera i povjerenje koje rastu u molitvi. Molitva je disanje duše, baš kao što je kisik potreban plućima,tako je i potrebna molitva našoj duši.

Često se u životnim situacijama nađemo u nepredvidivim trenucima i okolnostima kad nam je potrebna pomoć više nego ikad. Tada je važno da oni od kojih se traži pomoć pokažu svoju ljudskost i čovječnost.
Žalosno je da smo svi mi ljudi, ali rijetko tko je čovjek.
Interes je prevladao i nitko više ne razumije nikoga niti mu želi  pomoći, a kamoli biti podrška. Bitna je samo korist što je negativan pokazatelj i ne ide na dobro.
Ljudskost gubi na cijeni, a sve više prevladava i dominaciju preuzima interes.

Taj interes potiskuje i dobronamjernost i humanost i u konačnici čovječnost. Izgubile su se prave vrijednosti i vrline jer su materijalizam, interes i egoizam preuzeli vodstvo.
Osjećaji kao da ne postoje, a vrlo su bitni. Razumijevanje ponekad postoji, a ponekad baš i ne.
Pomoć možete tražiti od obitelji, ali isključivo pomno odabranih članova.

Svatko gleda u svom smjeru, ali doslovce - i ne osvrće se na nikoga. Ono što ostaje je borba za dobrobit u svakom smislu i nada u bolje sutra.
Naša preporuka je – Budite vi pravi ljudi kad drugi nisu ne zato što ne mogu, već ne žele.

foto:freepik.com

Poznata dizajnerica nakita i vlasnica brenda Jo - Jo Design Vesna Markanović svoj pozitivan stav na svijet i optimizam redovito prenosi na druge, a pozitivan duh očigledan je u samo jednom pogledu na njezine radove. Njezin nakit odraz je prije svega koloriteta, a potom unikatnosti i svaka pripadnica ljepšeg spola s ponosom ga nosi.