Eva Vukina i više je nego prepoznatljivo umjetničko ime. Ali iza tog imena osim famoznih slika s vjerskom tematikom “krije se” jedna dobra duša i predivna osoba. Upravo zbog te činjenice svaki njezin rad je jedna posebna emocija. Emocija prema želji za radom i sakralnoj umjetnosti.

Svaki njezin pogled na umjetnost potvrda je velike ljubavi, stručnosti, znanja, iskustva, inspiracije…

Njezini radovi mogu se pogledati na web shopu www.evavukina.art i facebook stranici Eva Vukina Art.

Među mnogobrojnim izložbama koje je imala posebno mjesto u njezinom srcu zauzela je izložba koja će se održati sljedeći mjesec i to 16. studenog u Muzeju Naša Majka na Trgu Ivana Pavla II u 19 i 15 sati u Međugorju pod nazivom Od Boga do Umjetnosti, Od Umjetnosti do Boga.

Sama umjetnica ističe da je upravo Međugorje mjesto gdje je primila mnoge milosti, stoga nema sumnje da će ova izložba privući velik broj posjetitelja i još jednom dokazati da Eva Vukina ne crta samo umjetničke radove s vjerskom notom, već svoju vjeru živi svaki dan.

Dođite i uvjerite se sami u to!

Rođenje bebe i dolazak na svijet prvog ili novog člana obitelji je poseban trenutak u životu svih supružnika, mladenaca, zaručnika.
To je trenutak prožet raznim emocijama ispod kojih se krije neizmjerna sreća.
Sreća se manifestira kroz suze, smijeh, zagrljaj, rukovanje, pjesmu, ples, zdravicu, pisanje čestitki…
Prije tog posebnog trenutka vrlo je važno odabrati kako će se beba zvati. Ime je naziv koji svaku osobu prati cijeli život, pa tako i novorođenče.
Spol puno pomaže kod odabira imena što je sasvim logično.
I da, sad dolazimo do situacija kada se stvaraju brojne nedoumice, polemike, zabune, prepirke ( ponekad svađe) kako će se zvati beba i koje joj ime dati.

Najviše rasprave nastaju kod (ne)brakova gdje su otac i majka različite vjeroispovijesti. I tu se stavlja mnogo upitnika i uskličnika ne samo kod imena, već i kod prezimena djeteta.
Ali, naravno da se nađe adekvatno rješenje i da se mora donijeti odluka, na obostrano zadovoljstvo partnera ili supružnika.
Ljutnje se vezuju i uz izraz “kopiranje imena”. Što to znači? To je situacija kada jedna majka rodi curicu i da joj npr. ime Tara, a druga majka daje identično takvo ime.
Ili kad otac predloži ime za svog sina koji će se zvati Viktor, a nakon nekog vremena se rodi još jedan bebač koji će se također zvati Viktor.
To su bespotrebne “eventualne ljutnje” bez smisla i sadržaja, ali i s dozom primitivizma. Zašto? Ime je generalna oznaka koja će se uvijek ponavljati i mora se ponavljati. Stoga, možete pokazati svu moć kreativnosti i inovativnosti, ali svako ime će redovito biti (pre) poznato.

Osobe koje se bave tim razmatranjima vezanim uz ime, bespotrebno “troše” svoje dragocjeno vrijeme, a samim time i živce. Čemu sve to i gdje to sve vodi?! Očigledno - nigdje.
Nadalje, polemike ostavimo sa strane i “uhvatimo se u koštac” s glavnom tematikom i odlukom.
Prije nego se roditelji odluče koje će ime dati svome djetetu, istaknut ćemo po kojim se sve kriterijima davaju imena bebama.
Pa, krenimo redom.
1. OBITELJ - ime se daje po članu obitelji: baki, djedu, stricu, ujni, kumu, prijatelju… Na taj način dijete ima istinsku poveznicu i podsjetnik na tu osobu kroz cijeli život. Naravno da roditelji pričaju svome sinu ili kćeri kakve su te osobe bile u prošlosti ili još jesu, naravno osvrnuvši se najviše na njihove vrline.
2. VJERA - osobe koje idu stopama vjere sasvim sigurno daju imena po svecima ili sveticama. Koji je kriterij za koju vjersku ličnost se odlučiti, to najbolje znaju roditelji. Emocije su na razini, zavjeti u duši, molitve u srcu, obećanja u mislima.
3. IKONA - ovaj pojam odnosi se na glazbene, sportske, filmske, modne, umjetničke…uzore koji fasciniraju i kojima se roditelji dive ili su se divili iz mnogih razloga. To su poznate osobe iz prošlosti koje su ostavile neizbrisiv trag svojim talentom, uspjehom…
Postoje situacije kada se roditelji dvoume između dva imena i na kraju dijete ima dvojno ime npr. Marko Luka, Ivona Klara…
Naše osobno mišljenje jest da roditelji takvim postupkom sasvim jasno pokazuju da nemaju jak stav, odnosno karakter, pa mijenjaju mišljenja i skloni su “raspravama sa samim sobom”.
Dvojna imena običaj su u državama poput Španjolske i Portugala, ali to ne znači da se moraju uvesti u “modne trendove” i u druge države kao što je Hrvatska i ostalo.
Sve je stvar izbora, i ne smijemo zaboraviti spomenuti da se o UKUSIMA ne raspravlja, već isključivo o OKUSIMA.

Stiže najveći kršćanski blagdan – Uskrs.
Jesmo li spremni?
Imamo li otvoreno srce za Boga, obitelj, bližnje i prijatelje?
Razmišljamo li samo o ukrasima, bojama i dekoracijama koje su prolazne, na oko vidljive, trenutne…?
Mislimo li o onome što osjećamo i kakvi smo prema sebi, a kakvi prema drugima i koji je naš smisao života?
Gdje su Bog i vjera u našoj sekundi, minuti, satu, danu, tjednu, mjesecu i općenito postojanju?
U kojem postotku je vjera prisutna u našoj svakodnevnici i je li uopće prisutna?
Život je putovanje i nitko ne zna kad i gdje je posljednja stanica. Budite spremni na stranputice, ali potrudite se živjeti, a ne životariti s Bogom.
Preispitajte svoje postupke i nastojte biti dobri ljudi u svakom smislu i pogledu.
Neka ovaj Uskrs bude blagoslov ne samo na vašem stolu, nego i u vašoj duši - neiskvarenoj i iskrenoj.
Uskrs je uskrsnuće, novi život. Jesmo li spremni na taj korak preobraćenja i suočavanja sa samim sobom i istinom?

Putevi svih pravih vjernika, ali i onih koji to žele (p)ostati vode direktno u Međugorje, vrlo poznato i posjećeno rimokatoličko hodočasničko odredište koje se nalazi u općini Čitluk u Bosni i Hercegovini.
Što (p)osjetiti i vidjeti u Međugorju? Prije svega, crkvu svetog Jakova u samom centru i Brdo Ukazanja Blažene Djevice Marije.
Ono što svaki vjernik, ali i turist prvo osjeti prilikom dolaska u ovo svetište je mir koji ima veliki značaj u životu svakog čovjeka.
Mir nam je svakodnevno potreban i više nego što mislimo, ali nažalost toga često nismo ni svjesni.
Što je u stvari pravi mir? Odgovor je vrlo jednostavan, ali i značajan, a odnosi se na duhovni susret s Bogom koji u svetištima kao što je ovo još više dolazi do izražaja.

Hercegovački krš, lijepa priroda i svježi zrak odraz su ovog podneblja u kojem se ukazala Gospa koja kao da je birala svoje posebno, ali i najljepše mjesto.
Što se događa u Međugorju? Osim ukazanja koja su počela 24. lipnja 1981. godine kada se Gospa ukazala šestorici djece, a to su redom Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović, svakodnevno smo svjedoci brojnih ozdravljenja i to ne samo od nekih i/ili specifičnih bolesti, već od doslovce raznih i svakakvih.

Bolest, bez obzira na koju vrstu se odnosila može biti i prikaz “križa” kojeg nosimo ili smo nosili. Osim toga, Isus je umro i trpio na križu, a sve zbog nas - da bi mi živjeli, odnosno dao je svoj život za nas. Ima li što značajnije od toga?! Zasigurno, ne.
A ta žrtva dokaz je njegove neprocjenjive ljubavi prema svakom, ali doslovce svakom čovjeku.
Stoga ne čudi da vjernici iz cijelog svijeta posjećuju Međugorje, a oni koji žive u blizini ili na ovom mjestu imaju tu privilegiju svakodnevno ili vrlo često moliti, odlaziti na svetu misu, ići na križni put, ispovjedati se, paliti svijeće…

Mnogi vjernici znaju reći da tko jednom posjeti Međugorje, opet se iznova vrati. I to i jest prava istina. Povod odlaska, ali i ponovnog povratka može biti nakana, blagoslov, zahvala ili pak otkrivenje.
Ako nekoga zanima, a postoje takve nedoumice kada i u koje vrijeme/ godišnje doba posjetiti Međugorje, odgovor je jednostavan – uvijek, jer nema pravog vremena. U ovo svetište, a i općenito vjerska odredišta svi su pozvani, ali također i dobrodošli bilo kada.

Jedno je sigurno i to se redovito potvrđuje - Međugorje je bilo i ostalo, malo mjesto, sa velikim blagoslovima!
To najbolje znaju oni koji su doživjeli najljepše trenutke obraćenja i poniznosti u ovom svetištu. A nema sumnje, ima ih itekako puno. Zašto?! Pa, čuda se događaju onima koji vjeruju.

Tako skromna u svojim očima, a tako velika i značajna u očima javnosti zbog iskrenog i emotivnog pogleda na život koji je prožet vjerom.
O kome je riječ? Dovoljno je reći Eva Vukina. Mlada umjetnica i slikarica koja svakodnevno fascinira svojim radovima s vjerskom tematikom.
I to ne samo da stvara kao umjetnica, već živi svoju vjeru u pravom smislu te riječi.
Zbog ovakvih inspirativnih odgovora još više smo zavoljeli intervjue, ali i shvatili smisao života, a taj je da vjera budi nadu i daje snagu samo je trebamo prihvatiti ne kao trenutni, već životni poziv.

Vaše slike „zrcalo“ su iznimnog talenta i ljubavi prema umjetnosti. Kako je sve počelo, odakle ideja, te koliko dugo se bavite slikanjem?

Hvala Vam, pa evo kao mala sam otkrila svoju sklonost crtanju pa sam nekako od malih nogu istraživala svoje crtačke vještine. Rekla bih da se bavim crtanjem od trenutka kad sam prvi potez olovkom napravila pa do sada. To je bilo intenzivnije kad sam upisala slikarstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti. Prava iskrena ljubav prema slikanju javila se u vrijeme studiranja kad sam shvatila koje mi sve mogućnosti nudi taj talent,pogotovo kad stvaram s Bogom jer talent koji imam je ništa drugo nego dar od Boga. Dao mi je talent kako bi jednog dana On i ja surađivali. I evo suradnja još uvijek traje,ja nastojim slušati svaki Njegov šapat na moje uho, a to se zove inspiracija.

Posebna inspiracija je kršćanska vjera, te vjerski motivi i sveci. Moć vjere u „vašim očima“ naprosto fascinira. Kako komentirate to i kada ste shvatili da volite ovu vrstu umjetnosti, te shodno tome prihvatili taj poziv?

Pa, ja bi rekla da je vjera najzaslužnija za sve ovo što danas živim, radim i što jesam. Bez vjere ne bi ni fakutet završila, ne bi mi ni imalo smisla slikati religijske motive. Ja vjerujem u to što radim i volim to što radim. Kad jedan slikar vjeruje u Boga ,onda više umjetničko stvaranje nije samo stvaranje,onda je to jedna predivna meditativna molitva, kontemplacija. Još bitnije od samog umjetničkog stvaranja prije svega je „biti čovjek“ ,jer sve ono što umjetnik stvara ,stavlja na platno, odraz je njegove duše, onog što jedan umjetnik misli, živi i vjeruje. Najbitnije mi je biti autentična, truditi se biti čim bolja, graditi svoju duhovnost i opravdati svojim djelima svoj umjetnički rad. Biti umjetnik sakralne umjetnosti, velika je odgovornost. Zahtjeva puno rada ali duhovnog rada, a najljepši su onda rezultati a to je feedback publike koji mi je izuzetno bitan. Kad sam shvatila da volim ovu umjetnost? Mislim da je to bilo kad sam primjetila koliko moja umjetnost može pomoći ljudima kod komunikacije s Bogom, onda sam zavoljela svoju umjetnost jer sam shvatila da ona ima viši smisao.

Koja je bila prva slika, odnosno umjetnički rad koji ste napravili i što vam je to osobno značilo, te kakve su bile reakcije?

Teško je odrediti koja slika je bila prva umjetnička slika. Nek to bude ona koja je izazvala najviše reakcija kod promatrača. Sa slikom „Djevojčica u plavom kaputiću je zapravo sve krenulo. Objavila sam je na društevnim mrežama i publika je odmah prepoznala poruku te slike. To je bila moja prva slika s konkretnom porukom ljudima, porukom nade, utjehe i mira. Ta slika mi je zapravo potvrdila da moram nastaviti sa stvaranjem slika takve tematike, jer umjetnost je tu ne samo zbog umjetnika kao neka terapija već nešto obostrano, što ostavlja pozitivan utisak u ljudima koji je promatraju.

Koje je vaše osobno mišljenje o vjeri, duhovnosti i religijama. Može li čovjek živjeti/napredovati bez vjere i ima li život bez vjere uopće smisla?

Mogu posvjedočiti da je vjera ta koja me drži duhovno živom pa čak i kad je tijelo onemoćalo. Vjera me vodi kroz život, diže me i daje mi smisao. Ja znam da je puno onih kojima vjera nije usađena, možda ovo čita netko kome je vjera nepoznanica jer nije imao roditelje koji bi mu usadili vjeru. Na meni je da takvu osobu ne osuđujem ali znam da i na tu osobu Bog računa i poziva ju da Mu se obrati jer život s Bogom je predivan. Bog je savršen i na njega se možemo sigurno osloniti dok se na ljude ne možemo, jer su nasavršeni i grešni kao mi. Bogu uvijek mogu zavapiti, kad god želim i znam da će me čuti, više nego mama,tata,brat,prijatelj. Ja svoju vjeru moram živjeti i zračiti, opravdati svojim djelima da ljudi kojima je Bog nepoznat na meni vide kako je život s Njim predivan! Ja koja sam primila više,odgovorna sam za one koji su izgubljeni u ovom svijetu, traže smisao u krivim stvarima. Želim svima a i molim za to da upoznaju tu bezuvjetnu Ljubav i to koliko je Bog živ, a kad bude ih Ljubav Božja dotaknula,neće se više udaljiti od Boga. Mi smo ovdje prolaznici, skupljamo bodove za Vječnost, ovaj život prolazi i zato trebamo čim prije spoznati svoje slabosti i truditi se biti bolji jer smo stvoreno za Nebo, Bog nas želi k sebi ali evo,zlo se bori protiv toga,protiv nas, baš zato jer Njemu pripadamo.

Kada ne slikate, što radite u slobodno vrijeme, odnosno koji su vam hobiji?

Volim sve ono što vole mladi ljudi. Volim provoditi svoje slobodno vrijeme sa svojom obitelji i prijateljima. Osim toga, volim otići na misu, s mladima slaviti Boga, moliti. Volim slušati glazbu, plesati. Volim dobre inspirativne filmove. Volim sport, posebno volim šetnje i prirodu. Proljeće i ljeto su mi najdraža godišnja doba jer volim puno sunca i boravak u prirodi.

Tko vam je najveća podrška u radu, što je za vas uspjeh, a što talent?

Moja najveća podrška je moja obitelj, roditelji,braća i sestre. Imam predivnu veliku obitelj. Od obitelji sve kreće. U obitelji sam primila ljubav i vjeru. Imala sam slobodu odabrati umjetnost, nikad me moji nisu u tome sprječavali. Dapače, roditelji su slušali Božji glas,pustili Bogu da me vodi gdje sam Mu potrebna. Bitna je u početku i ta suradnja roditelja s dragim Bogom da bi svatko od nas mogao u slobodi reći Bogu svoje „da“ na ono na što nas poziva. Oni su uvijek uz mene kad je teško i naporno jer umjetnost koliko daje,toliko i uzima. Jako je iscpljujuće jer kao što je rečeno „ Kome je više dano od njega će se i više tražiti“ pa često odradim i više nego je u mojim ljudskim snagama.

Postoji li crkva/svetište koje vam je osobno priraslo srcu i zašto?

Međugorje je mjesto na kojem sam primila mnoge milosti i donijela neke dobre odluke. U Međugorju mi se srce promijenilo,još više otvorilo Bogu i nekako sam sigurna da sam tamo izmolila sve ovo što danas živim. Bog me tamo oslobodio mnogih tereta da bi danas imala taj predivan Božji mir u srcu. Sva marijanska svetišta su mjesta izlijevanja Božje milosti na nas i koje god posjetimo,nećemo otići praznih srca doma.

Kojem svecu/svetici se posebno molite i posebno ga/ju cijenite i zašto?

Ja sam si s većinom svetaca jako dobra, često molim devetnice povodom njihova spomendana i vrlo rado ih crtam i slikam. Sveci kojima sam u vrijeme studiranja molila nekako su mi bliži jer su zagovarali za mene kad je bilo jako teško. To su Ivan Pavao II, Padre Pio, Majka Terezija, Mala Terezija od djeteta Isusa, don Bosco, sveti Antun Padovanski i još puno njih. Mala Terezija mi je posebna jer je postala sveta zbog svoje djetinje jednostavnosti, obavljajući svoje svakodnevne poslove s velikom ljubavi prema Bogu. Ta njezina predanost Bogu i velika vjera me oduševljavaju a i ona sama bila je umjetnička duša, a isto tako i Ivan Pavao II.

Gdje ste sve dosad predstavili vaše umjetničke radove i koji su vam sljedeći planovi i ciljevi?

U više hrvatskih gradova sam izlagala svoje slike hrvatskih svetaca i blaženika. U Međimurju, Podravini, Dalmaciji, Zagorju, Kvarneru, Slavoniji i baš mi je drago zbog toga. Velika je stvar što slike putuju od grada do grada i pronalaze svoje mjesto u obiteljskim domovima.A neke su pronašle mjesto i u crkvama. Svakakvi projekti su preda mnom i veselim se ali sve je još u fazi realizacije i skica. Mislim da me Bog priprema za velike projekte ali ja sam strpljiva i pristupam svemu bez očekivanja, idem tamo gdje me zovu,odnosno Bog zove.

Bog čini čuda onima ... nastavite niz

Bog čini čuda onima koji Mu se potpuno predaju u ruke u potpunoj slobodi i onima koju Mu dopuštaju da ih oblikuje kroz patnje i razne životne teškoće, a za to je potrebna čvrsta vjera i povjerenje koje rastu u molitvi. Molitva je disanje duše, baš kao što je kisik potreban plućima,tako je i potrebna molitva našoj duši.