Bez obzira živjeli u braku, obitelji, s dečkom/curom, ili pak sami - kućanski poslovi su dva izraza, s kojima se redovito susrećete.

Što se ubraja u kućanske poslove?! Kuhanje, čišćenje, pranje, pospremanje, peglanje…

To su pojmovi, ali i svakodnevna obveza.

Dok su neki perfekcionisti u obavljanju kućanskih poslova drugi su flegmatici i nemaju baš previše volje, snage, truda i jednostavno im se ne da raditi to. Može u pitanju biti i lijenost, ali i ne mora.

Općepoznato je da većina osoba najviše voli kuhanje, a najmanje voli peglanje odjeće.

Razlozi su sasvim jasni. Uživanje u kuhanju je radost, a osim toga potreba za hranom je neupitna.

Peglanje odjeće zahtijeva veliku volju, preciznost, koncentraciju i zna trajati dugo.

Poznato je da je pranje prozora prezahtjevno i malo osoba uživa u pranju prozora. Sukladno tome određene žene plaćaju čistačice/spremačice da vode brigu o njihovom stanu ili kući.

Idealno je biti “zlatna sredina”, ni perfekcionist ni flegmatik, već voditi brigu o svom kućanstvu i raditi kućanske poslove.

Čistoća je preduvjet za zdravlje. Isto tako kuhanje kod kuće je zdravije, nego odlazak u restorane. Osim toga odlazak u restorane nije dugoročni izbor, već kratkoročni. Najidealnije je pripremiti svaki obrok kod kuće od zdravih i domaćih namirnica.

Logično je da se svaka osoba osjeća dobro i zdravo u urednom stanu/kući, prozračnom, bez prašine, prljavštine, da je odjeća lijepo složena, a ne razbacana ili natrpana.

Na vama je da promatrate “stanje” vašeg interijera, ali i eksterijera, te shodno tome odlučite koliko često ćete raditi i kada kućanske poslove.

Ali, zapamtite, zdravlje je najvažnije, a čistoća što znaju reći je “pola zdravlja”. Da bi živjeli sukladno tome redovito radite kućanske poslove na dobrobit svojih ukućana, ali i sebe.

Prihvatiti kiparstvo kao vrstu umjetnosti, ali i životni poziv nije ni jednostavno ni lako. Zašto? Jer odabir ovog zanimanja zahtijeva veliku ljubav, još veću hrabrost, nepokolebljivu želju za istraživanjem, odvažnost kod prihvaćanja izazova i spremnost na edukaciju bez obzira koliko ona zahtjevna bila.
Josipa Čamber poznata je i priznata zagrebačka umjetnica, točnije kiparica kojoj nikad ne nedostaje inspiracije, vizije, volje, kreativnosti, mašte i ideja.
Spoj svih tih odrednica čini lepezu umjetnosti koju ona posjeduje već dugi niz godina. Svaki zamah tom lepezom novi je uspjeh, korak, početak ili pak avantura.
Pročitajte intervju i krenite u umjetnički labirint iz kojeg je redovito vrlo teško izaći. Zašto? Pravi umjetnici vole biti “izgubljeni” u njemu i zauvijek ostati tu.

Umjetnost je vrlo opsežan pojam. A iz tog pojma proizlaze različiti izrazi, a samim time i umjetnički pravci. Koja grana umjetnosti je definitivno vaš izbor i zašto?

Umjetnik za stvaranje treba vještinu i kreativnu maštu kako bi pokušao izvući odraz sebe kroz umjetničko djelo. Moji radovi opisuju trenutno životno i emotivno stanje u kojem jesam, bilo sreće i zadovoljstva ili patnje i tuge. Najlakše se izražavam kroz formu reljefa i skulpture. Iako istražujem razne materijale, zaljubljena sam u drvo kao najtopliji materijal u kiparstvu. Zaista uživam u svakoj fazi ručne, tradicionalne obrade drva, tesanjem dlijetom i batom, te ručnim šmirglanjem. Sam proces obrade drva fizički je zahtjevan, ali odmara um i odbija negativnu energiju.

Vaš projekt Ogledala Mašte je unikatan sam po sebi. A još je pretpostavljamo specifičnija ideja o nastanku i realiziranju istog. Recite nam nešto više o tome.

Ogledala Mašte su moja ideja o primijenjenom kiparstvu. Zidnim reljefima spojenim s ogledalima dala sam primjenu bez korištenja klasičnih ovalnih ili pravolinijskih okvira u kakvima su tradicionalno ogledala smještena. To je koncept s kojim sam napravila prvu samostalnu izložbu 1999. godine u Galeriji Forum u Zagrebu i na neki način sam ga nadograđivala i dorađivala u posljednjih skoro 25 godina.

Autorica ste mnogobrojnih skulptura što sasvim jasno ukazuje na ljubav prema kiparstvu, ali i smisao za bavljenje istim. Koje oblike najviše volite raditi, a koje najčešće stvarate?

To su stilizirani florealni i životinjski oblici, krila, torza, do nekih apstraktnih motiva uglavnom slobodno razvijenih u organske forme. Imam osjećaj da se forma sama od sebe stvara i kreira u procesu nastajanja skulpture, a proizlazi od nekog mog trenutnog osjećaja i stanja. Ne radi se o tome da ja kreiram ili kopiram oblik i stvaram ga „izvana", već imam osjećaj kao da se on sam organski stvara „iznutra", iz nekog amorfnog osjećaja koji polako sam sebi nalazi formu i smisao.

Kreativnost, vizija, inspiracija, znanje... sve su to pojmovi na koje se nerijetko stavlja fokus u umjetničkom stvaralaštu. Koji od ovih izraza vas najbolje opisuje ili ga najviše posjedujete i zašto?

Sve to je neophodno u stvaranju, a opet nešto o čemu ne razmišljam nego se prepustim samoj ideji koju želim prikazati. Po meni je kreativnost i dosljednost sebi, iskrenost prema sebi najbitnija u stvaranju svog prepoznatljivog umjetničkog svijeta. Volim taj polusvjesni i poluintuitivni proces umjetničkog stvaranja jer mi je on podjednako važan kao i završni produkt, skulptura. Taj proces me regenerira,uči, obnavlja, spaja s nekim najinstinskijim dijelom mene zbog kojeg i jesam umjetnica, kreativna osoba.

Svaki umjetnik ili umjetnica ponekad izađu iz tog svog imaginarnog/ posebnog/ nedokučivog svijeta. Gdje vi osobno tada idete, odnosno što radite kada se ne bavite umjetnošću?

Mali odmak pronalazim u uređenju interijera i restauraciji. Vesele me putovanja, odlasci u prirodu, izložbe, koncerti, predstave, filmovi, čitanje dobre knjige, druženje sa ljudima koje volim.

Za uspješan projekt i/ili rad potrebno je mnogo strpljenja, smirenosti, ali i koncentracije. Što se događa kada vaša ideja nije pretvorena u djelo, odnosno kad niste zadovoljni vašim primjerkom i ne izgleda onako kako ste prvotno mislili?

Svakom radu prethodi promišljanje, skiciranje i razrađivanje ideje. Unatoč tome rad se u procesu izrade konstantno mijenja, ponekad do neprepoznatljivosti od same početne ideje, to je proces stvaranja, kao putovanje u nepoznato. Uglavnom budem zadovoljna ali na kratko, kako bih opet nastavila misliti o nastavku te ideje kroz idući rad ili izradu nečega potpuno novoga.

Postoji li po vašem mišljenju poveznica između likovne umjetnosti i glazbene umjetnosti? Što likovna umjetnost ima, a glazbena nema i obrnuto?

Svaka umjetnost ima svoje zakonitosti i pravila i specifičnosti, a svima je zajedničko da nastaju iz umjetničke inspiracije u čovjeku koja nas na neki način približava božanskom. Likovna umjetnost kao i muzika ima svoju kompoziciju, dinamiku, unutarnje kontraste i
harmoniju dijelova unutar cjeline. Poznato je da je npr. Vasilij Kandinsky s rastom stupnja apstraknosti u svojim slikama razvio svojevrsnu gramatiku, a kao uzor mu je služila muzika u kojoj se osjećaji izražavaju notoma. Temeljna ideja je prema njegovim
istraživanjima čuti boje, vidjeti zvukove. Cilj umjetnosti je harmonija boja i dodirivanje ljudske duše. „Bojani zvukovi" prerastaju u „Bojane simfonije" koje kao i tonovi i zvukovi u muzici mogu izazvati harmonične ili disonantne osjećaje. U prividno jednostavnih i
svakodnevnih stvari može se otkriti duboki smisao, a u tome nam pomaže umjetnost bez obzira da li je to slikarstvo, muzika ili poezija.

Inspiracija je prijeko potrebna da bi započeli s radom, a i uspješno ga doveli/izveli do kraja. Gdje pronalazite inspiraciju, a samim time i volju, te energiju za radom?

Umjetnički poziv je specifičan jer proizlazi iz unutrašnje nužnosti, tako da se samim stvaranjem podiže životna energija. Inspiracija je svugdje oko mene, divni ljudi koji me okružuju, prirodne ljepote, umjetnici kojima se divim, međuljudski odnosi, uglavnom sve to osobno proživljeno. Naravno da taj stupanj kreacije varira prema nekim fazama u životu, i ciklički se obnavlja i ponavlja. Ponekad imamo osjećaj da smo apsolutno prazni i da nikad više nećemo imati nijednu dobru ideju ili misao. I onda se dogodi preokret i čudo i kao da nas okrzne neka nepredvidljiva milost i odjednom stvaramo bez prestanka u žaru i ludilu.

Je li danas teško biti umjetnik u financijskom smislu? Jeste li se oduvijek htjeli baviti umjetnošću ili su možda na početku ili na kraju vaše odluke postojale određene nedoumice, promjene mišljenja ili nešto tome slično?

Od malih nogu sam intuitivno pokazivala interes za umjetnost i prepoznala ga kao svoj poziv, tako da niti u jednom životnom trenutku nisam mijenjala smjer niti imala nedoumice oko toga, pa tako niti drugih opcija. Uvijek sam nešto crtala, slikala, modelirala i već tada ulazila u neki svoj svijet u kojem se i danas najbolje osjećam i snalazim. U financijskom smislu danas umjetnički rad nije adekvatno cijenjen i nagrađen jer ljudi nisu dovoljno educirani kako bi umjetnički rad prepoznali kao investiciju u nešto trajno. Nametnuti su im novi površni standardi uređenja interijera, propagiraju ih samozvani dizajneri interijera koji ne surađuju sa umjetnicima nego kroz panele i neka svoja instant rješenja sebe stavljaju i u ulogu umjetnika. Iz tog razloga je većina interijera copypaste, bez trunke individualnog u životnom prostoru pojedinaca, autorska djela zamjenjuju raznim printovima i kineskim odljevima skulptura. Općenito svjedočimo profanizaciji umjetnosti kao i mnogih drugih vrlina. Unatoč tome mislim da se ne treba prepustiti očajavanju, već tražiti svoj glas u svemiru.

Kada gledate u ogledalo vašega života, koji biste naziv dali tom umjetničkom djelu, skulpturi, reljefu ili možda instalaciji? Što bi predstavljalo, odnosno kako bi izgledalo? Koja boja, materijal, oblik i/ili forma bi dominirali i zašto?

Svakako bi to bila skulptura "Poljubac" francuskog kipara Rodena. Bio je to smrtonosni poljubac ljubavnika. Skulpturu prožima strast i romansa. Izrađena je od bijelog mramora, bjelina simbolizira mir. Smatram da je u životu najbitnije imati mir sa sobom i poljubac voljene osobe. „Svijet skida krinku veličine pred svojim ljubimcem. Smanjuje se na mjeru jedne pjesme, na jedan cjelov vječnosti".

Heklati znači raditi prvenstveno ono što voliš jer sam proces zahtijeva trud, preciznost, volju, vještinu i strpljenje. Osobe koje se bave heklanjem posjeduju sve ove vrline koje su prijeko potrebne na putu do stvaranja predivnih radova, počevši od kuhinjskih predmeta, pa sve do modnih dodataka.
Osoba koja svu svoju ljubav prenosi na stvaranje unikatnih heklanih predmeta je talentirana Nikolina Radeljić Lovrić iz Zagreba. Upravo je Nikolina zaslužna za predivne primjerke heklanih radova koje na njezinoj stranici La petljaa svakodnevno oduševljavaju kreativce i zaljubljenike u ručni rad.

ZNAČAJ RUČNOG RADA

Ručni rad nije samo rad rukama već je primjer emotivnog odnosa osobe koja izrađuje taj predmet prema osobi kojoj je namijenjen.
Također to je primjer osobnosti stvaraoca koja može, ali i ne mora biti „obogaćena“ preferencijama i željama kupaca.
Boje i način heklanja su također vrlo važni i presudni u stvaranju konačnog dojma. Nikolina izrađuje raznovrsne pletene košare koje mogu biti višenamjenske i upotpuniti vaš interijer ili eksterijer na najljepši mogući način. Također izrađuje i torbe koje su moderne i posebne. Spremna je na svaku suradnju kao i na ispunjanje vaših želja.

HEKLANJE KAO AKTIVNOST

Također, važno je istaknuti da je heklanje jedna zanimljiva i opuštajuća aktivnost. Zanimljiva zbog procesa izrade, opuštajuća zbog rada rukama. Kao takva ima svoju priču koja je pozitivna, a s druge strane mnoge osobe podsjeća na djetinjstvo i na bake koje su znale heklati.
Vrijedi istaknuti da se prošlost ponavlja, odnosno heklanje ne izlazi iz mode.
Sve je više kreativaca koji se bave heklanjem. Mi smo odabrali Nikolinu. Zašto?! Jer je njezin vedri duh i pozitivni pogled na svijet očigledan u pogledu na svaki rad.
I ta energija vas naprosto obuzme da njezina osobnost utječe na izgled svakog pojedinačnog rada. Kakav je to rad? Onaj s veseljem. A mi se radujemo svakom njezinom novom heklanom predmetu.
Ne znate o čemu je riječ?!

Posjetite njezinu facebook stranicu i instagram profil i uvjerite se u sve prethodno navedeno.
FACEBOOK STRANICA : https://www.facebook.com/profile.php?id=100083382128619
INSTAGRAM PROFIL :https://www.instagram.com/la_petljaa/

Svakome od nas ponekad je bilo dosadno, odnosno doživjeli smo dosadu. Što je zapravo dosada?
Dosada je stanje duha, ali usko je povezana s gubljenjem vremena. Kad vam je dosadno smatrate da ništa nema smisla i što je ključno, gubite poticaj ili ga opće nemate.
Svaki pojedinac dosadu doživljava na različit način, tako da kod nekih traje kraće, a kod drugih duže.
Ukoliko je dosada privremena ne trebamo brinuti, a čim je dugotrajna važno je potražiti savjet. Zašto? Upravo zato jer se trajna dosada može povezati s počecima depresije i depresivnih stanja.

Razlika između dosade i depresije je u tome što se dosada može izliječiti ako uvedemo neke nove aktivnosti i radnje , a depresija vrlo teško.
Ne zaboravimo – neke osobe su sklone dosadi, dok druge brzo uklone to stanje duha. Što to znači? To ukazuje na činjenicu da pronađu zabavu kroz kreativan pristup, maštovitost, igru.
Takve osobe su osobine ličnosti koje se redovito snađu u različitim situacijama, pa tako i onim gdje nastupa dosada.
S dosadom se moramo boriti, ali i na vrijeme je otkriti. I radi sebe i radi drugih.

Ljubav, motivacija, inspiracija, smisao, talent, volja, želja, genetika, obrazovanje, rad – sve su to odrednice koje se mogu pridodati životu i stvaranju mlade umjetnice Korane Gjalski Filipović.
Njezin osebujan umjetnički izričaj, prepoznatljiv i poseban zavoljeli su ne samo ljubitelji umjetnosti, već svekolika javnost.
Stoga ne čudi da su upravo crteži, njenih ruku djelo razlog uljepšavanja i primjetnosti interijera mnogih domova, ali i drugih prostorija.
Mlada, uspješna, iskrena i vrijedna autorica kao što je Korana Gjalski Filipović nerijetko je razlog zašto ćete zavoljeti umjetnost iako je možda prije niste preferirali.
O ljubavi prema umjetnosti, umjetničkom pozivu, motivima koje crta, te prigodama za koje se naručuju njezini crteži otkrila nam je u intervjuu.

Koliko dugo traje ljubav prema umjetnosti i odakle interes za tim zanimanjem?

Vjerojatno od najranijeg djetinjstva. Okružena umjetnošću i umjetnicima od malih nogu, izgradila sam se kao promatrač ali vrlo brzo i kao autor. Prve portrete počela sam crtati kad sam s roditeljima na dugim, i za mene kao dijete dosadnim, večerama u Vrsaru u malu bilježnicu s olovkom portretirala polaznike i profesore kiparske škole Montraker. Crtala sam satima, a danas kad pogledam te radove, uočavam kako sam zadržala istu maniru “krokijevskog”, brzog crteža. Osobno se ne smatram umjetnicom, više umjetnicom-rekreativkom, osobom koja ima ima neopisivu i sasvim neobjašnjivu potrebu kreativno stvarati, kako crtati tako i pisati.

Je li ideja za prihvaćanjem umjetničkog poziva došla spontano ili se možda netko u vašoj obitelji bavio umjetnošću pa ste naslijedili talent?

Rekla bih da je potreba za umjetničkim izražavanjem bila neminovna. Uz oca akademskog slikara-grafičara i majku povjesničarku umjetnosti i likovnu kritičarku, teško da sam mogla negirati kreativno okruženje i ne podlijeći umjetničkom utjecaju. Od svakoga od njih naslijedila sam ponešto; i kritičko oko i uho i želju da sama primim u ruku, kako pero tako i kist. Nikad nisam osjećala potrebu posvetiti se isključivo jednom mediju; da jesam, sigurno bih se bolje profilirala i dublje razvila kao likovna ili pak književna umjetnica. No to je zamka svestranosti, kao i njena ljepota.

Poseban umjetnički izričaj čini vas u potpunosti originalnom umjetnicom, u potpunosti drugačijom od drugih. Kako komentirate to?

Nisu rijetki grubi komentari ljudi koji samo realizam prihvaćaju kao umjetnost i kao talenat. Realizam svakako jest vještina, no nije ujedno nužno i umjetnost. Ima velikih umjetnika realista no ima i mnogih koji su samo vješti. Sjetimo se kako mnogi vrsni kopisti i plagijatori mogu gotovo do neprepoznatljivosti oponašati slavne umjetnike a da pritom nemaju potrebu niti su sposobni sami stvarati. Ono što vještinu razlikuje od umjetnosti upravo je kreativnost, ona se prepoznaje kao originalnost odnosno vlastiti umjetnički “rukopis”. Vlastito i samo sebi svojstveno umijeće interpretacije stvarnosti s pomakom. Mnogi prepoznaju moje radove upravo kao originalne, za mene samu karakteristične motive, tehnike i pristupe, dok neki, srećom oni su u manjini, ne propoznaju moj način te ga kritiziraju kao rad s “nedovoljno uloženog truda”, “nedovoljno realističan” i sl. Primam često i molbe za kopiranjem tuđih radova i stilova pa i dobronamjerne kritike s prijedlozima kako da izmijenim rukopis. I jedne i druge ignoriram. Dovoljnim priznanjem smatram pohvale moje profesorice s Tekstilno-tehnološkog fakulteta, prof. Mencl-Bajs, kod koje sam diplomirala na temu (modne) ilustracije, a koja je u meni već na prvoj godini prepoznala sklonost krokijevskom stilu crtanja i poticala ga. Ljudi trebaju shvatiti da je stil odabir, to nije nesposobnost preslikavanja stvarnosti. Mnogi veliki umjetnici popust Picassa bili su vrhunski slikari koju su mogli znali slikati hiper-realistično no nisu to željeli. Na njihovu odluku utjecala je njihova kreativnost i tu se krio njihov talenat. Upravo je takav slučaj i s mnogim mladim i “malim” umjetnicima i umjetnošću gonjenim kreativcima poput mene.

Crtate razne motive, osobe i životinje. Što je najteže nacrtati?

Najradije crtam ptice i kukce, nakon njih i sve druge životinje. Mnogi me već prepoznaju kao “animalisticu”, no portretiranje ljudi veoma je izazovno i veoma me zabavlja. Ljude crtam već par godina, a krenulo je kao molba bliskih prijatelja da ih nacrtam u istoj maniri kao što crtam svoje ptičice. Tuš i suha pastela uzbudljiva je i nepredvidljiva tehnika koja me i dalje raduje. Balasiranje između krokija, slobodnog “šaranja” i stvaranja ipak dovoljne sličnosti da se osobe s potreta u zbilji “prepoznaju” moj su najveći likovni rizik a ujedno najveće zadovoljstvo. Moji portreti nisu uvijek u savršenom balansu, priznajem, no kad jesu onda to prepozna i publika i struka.

U vašim radovima očigledna je ljubav prema životinjama, a posebice kukcima. Koja vam je omiljena životinja općenito, a koju najviše volite crtati?

Što sam starija, to više i više volim životinje. Udomljavam pse, zimi hranim ptičice. To je minimalno koliko mogu pomoći. Svi su mi dragi i na papiru, no nekako najviše oni koje crtanjem “povećavam” - i muhe, buhe, skakavci pa i moljci mogu biti i slatki i lijepi i elegantni, pogotovo kad ih povećamo na goleme formate i atraktivno uokvirimo. Kukci su postigli velik uspjeh kod neočekivane, starije i ozbiljnije publike, te sam zadnje dvije izložbe gotovo cijele rasprodala.

Poznati ste i po crtanju portreta. Po čemu se vaši portreti razlikuju od portreta drugih umjetnika?

Kao što sam gore opisala, umjetnike uvijek uspoređujemo no ne bismo trebali. Svoje portrete ne smatram velikim umjetničkim postignućem, niti bi drugi trebali. To su tek mali momenti dragih lica koje je jedna strastvena crtačica ovjekovječila u drugačijem, modno-stripovskim rukopisu. Smatram da je druga ključna razlika mojih portreta u odnosu na one drugih crtača - cijena. Počela sam crtati, kako ptičice tako i portrete, nadajući se da ću uspjeti popularizirati likovni proizvod kod šire publike. I uspjela sam! Uz cijene koje su pristupačne gotovo svakoj obitelji u Hrvatskoj, ljudi opet poklanjaju dugo zanemarene crtež odnosno sliku. Mnoga djeca sada u svojoj sobi imaju portrete svojih kućnih ljubimaca, zajednički portreti na golemim formatima sada krase zidove kuća mnogih parova, mladenaca, baka i djedova. Mnogi mi se javljaju s fotografijama, videima i dirljivim dojmovima reakcija njima dragih ljudi. Zar nije predivno da ljude opet vesele potezi po papiru, da si opet mogu priuštiti svoja lica iz nečijeg pera?

Poznato je da se umjetnici vole poigravati bojama. Jeste li zagovornica određenih boja ili više volite koloritet i šarenilo općenito.

Nemam sklonost određenim bojama. Crtam i bez boje, u crno-bijeloj tehnici, istovremeno i u veoma živim bojama. Kukce i ptice predstavljam u bojama koje im je priroda već podarila. Kad radim po narudžbi prepuštam se željama naručitelja. I sama biram slike za stan prema bojama koje odgovaraju interijeru. Trenutno volim mračne, gotovo barokne boje za svoj prostor, no takvim, tamnim tonovima nikad nije mjesto na mojim crtežima. Tamne linije indijskog tuša i razmazana pastela na bijelom papiru, to sam ja i vjerujem da ću taj pristup zadržati još barem neko vrijeme.

Odakle dolazi inspiracija za nastajanje vaših djela?

Kukce i ptice promatram na fotografijama i u stvarnosti, u prirodi ili na krovu naše zgrade gdje vole sletjeti (kad ih promatram kroz krovni prozor iz velike blizine). Općenito prirodu doživljavamo suviše površno - gledamo ju u cjelini, što nije pogrešno, no kada se zagledamo u njene detalje, primjerice u oči uličnog vrapca ili perje “običnog” goluba, a kamoli kad proučimo glavu mrava ili vretenca pod povećalom - tad otkrivamo cijeli novi svijet kraj kojeg svakodnevno živimo u neznanju. Moja inspiracija dolazi upravo iz skretanja pozornosti na ljepotu koju rijeđe primjećujemo.

Kakve slike ljubitelji umjetnosti naručuju i za koje prigode?

Najčešće narudžbe su portreti. Obiteljski portreti su možda najučestaliji; pod time smatram obitelj od barem četiri članova s kućnim ljubimcima. Takve crtam na većim formatima, najčešće 50x70 cm. Prije sam inzistirala da uz svaki portret čovjeka mora biti ukomponirana i životinjica po želji naručitelja. Najčešće su bile bubamare kao srećonoše, ali bilo je i sova na portretima u povodu mature ili diplome, pa golubica i grlica na portretima mladenaca za vjenčanja, zatim žirafa, ljama, pauka i skarabeja, guštera i kolibrića kao najdražih životinja osoba kojima su portreti darivani. Sve prilike su prigodne - najčešće vjenčanja, rođendani i godišnjice, no crtala sam i za rođenja, krštenja, useljenja. Vrlo često ljudi naručuju sami za sebe, a ne za poklon.
Danas više ne inzistiram na životinjama uz osobe, no publika je već prepoznala ovaj pristup pa se samoinicijativno odlučuju na životinjice koje nose simboliku ili, nerijetko mnogobrojne, kućne ljubimce.

Gdje se mogu kupiti vaše slike i na kojim mjestima su dosad bile izložene? Podijelite s nama planove ili barem jedan plan za budućnost.

Moji kukci i ptičice najčešće su bili izlagani u Zagrebu (Knjižnica M.J.Zagorka 2016. i 2017., Francuski institut 2017., prostor Zagrebačke županije 2018., Galerija Crta 2019., Knjižnica Augusta Cesarca 2019.), no dvaput su posjetili i Karlovac (Knjižnica I.G.Kovačića 2018. i 2019.), Korčulu, Krapinu (8. Zagorski likovni salon 2018.), Plitvička jezera (Plitvice Art Farm u Grabovcu 2018.) a ptičice su odletjele i u Rim u sklopu izložbe “Hrvatska kakva se rijetko viđa”, u organizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH i Veleposlanstva RH.
Razletjeli su se po cijelom svijetu, pa često primam i “razglednice” s fotkama kako uokvirene ptičice ukrašavaju zidove, i to iz Belgije, Švicarske, Kanade, Italije, Velike Britanije… Općenito strani gosti pokazuju veći interes za mojim crtežima. Tome se ne čudim jer osim njima još prihvatljivije cijene, oni imaju razvijeniju kulturu kupovine i poklanjanja radova malih i lokalnih umjetnika. Kod nas je taj trend postojao, nestajao, a sada je opet u povojima.
Ptičice i kukci mogu se kupiti u obliku suvenira u slatkovodnom akvariju Aquatika u Karlovcu, u suvenirnici NP Krka, na Plitvice Art Farmi te u prostoru Društvenog doma u Osoru kada se u ljetim mjesecima održava OskarFest, međunarodni festival karikature. Gotove radove kao i radove po narudžbi zainteresirani mogu kupiti direktno od mene preko Facebooka ili pozivom na mobitel ili e-mail.
Planovi u narednoj godini odnose se na ilustracije nekolicine slikovnica kao i jedan sasvim novi galerijski postav, te izložba ptičica pod nazivom “Let” podržana od Ministarstva kulture u Galeriji AZ i to ovoga puta ne na papiru već na platnima.