Fotografiranje je jedna zabavna aktivnost gdje pomoću fotoaparata ili mobilnog uređaja stvaramo fotografije.

Te fotografije uspomene su za cijeli život. Najljepše trenutke imate zabilježene i to je nešto posebno.

S druge pak strane, postavlja se pitanje koliko danas razvijamo fotografije i slažemo ih u albume? Je li to (p)ostalo prošlost?

U prošlosti je to razvijanje fotografija i slaganje u albume  bila redovita navika, a sada kao da blijedi ili potpuno nestaje.

Većinom se koriste mobilni uređaji na kojima fotografije ostaju pohranjene i tako se gledaju, te čuvaju. Isto to vrijedi i za laptope, te kompjutere.

Postoje digitalni albumi, ali oni nikad neće zamijeniti one prave.

Uistinu je lijepo razvijati fotografije i slagati ih u albume. Također neke fotografije možete uokviriti i staviti na zid.

Velika je razlika između crno-bijelih fotografija i fotografija u boji. Svatko bira one sukladno svojim preferencijama i željama.

Prije su postojale samo crno-bijele fotografije koje su također bile posebne i imale možda veću sentimentalnu vrijednost nego danas.

Sa razvojem digitalne tehnologije sve se promijenilo pa tako i čovjekov odnos prema fotografiranju i fotografiji.

Moramo se prilagoditi iako nam misli nerijetko odlaze u prošlost. Neki smatraju da je bilo bolje prije, neki da je bolje danas.

Još nam je tek vidjeti što nam budućnost priprema i po ovom pitanju.

Biti poseban, odnosno autentičan privilegija je koju ne može imati svatko. S time se rodiš ili to postupno stvaraš.

Ivana Zotel Benko poznatija kao Greta Gardner vrlo je popularna, te prepoznatljiva pin-up djevojka. Tu odrednicu nosi sa sobom, ali je pokazuje i živi na, naravno, pozitivan način.

Naša preporuka je da posjetite njezin instagram profil gretagardner.

Iza njezine originalnosti krije se činjenica da može biti tko god poželi. Zašto? Jer sve što radi, radi s velikom ljubavlju, a to je najizvorniji put do uspjeha.

Nadalje, njezina osobnost preslika je njezinog izgleda i ponašanja.

Stoga, prije nego pogledate njezine fascinantne fotografije i oduševite se kao i mi pokušajte kroz njezine modne razglednice prepoznati prirodnu ljepotu, izražajnu umjetnost, pustolovni duh, strast prema vintage modi, ljubavnu sreću…

Njezin pogled i osmijeh su uvijek iskreni. Što je još iskreno? Odgovori na ovaj intervju. Pročitajte ga.

 Vrlo ste poznati i popularni. Budimo iskreni, ne može svatko biti pin-up djevojka. Recite nam nešto više o tome, te pojasnite pojam i navedite odrednice, kao i prepreke na putu do uspjeha. 

Vintage stil 30-ih, 40-ih, 50-ih i ranih 60-ih godina je moj najdraži stil i nosim ga od svojih tinejdžerskih dana, no kroz vrijeme ga mijenjam. Danas mi je taj stil moja baza , pa ubacim i neki trendy detalj. Nekako sam se našla u tom stilu jer mi pristaje na građu i iskreno volim tu estetiku, arhitekturu i glazbu iz tog vremena. Pin-up je stil se popularizirao u 1940-im i 1950-im godinama,kroz ilustracije, fotografije i plakate. Ovaj stil naglašava ženstvenost, zavodljivost i često uključuje retro odjeću, sjajnu šminku i karakteristične frizure. Pin-up djevojke su postale simboli kulture tog vremena, s naglaskom na crveni ruž, klasičan make-up i obline. 

Kao model, ali i u privatnom angažmanu, posjetili ste mnoge atraktivne zemlje, prelijepe gradove i nezaboravne kontinente. Koji grad, ako se tako može reći, "ima dušu kao nijedan drugi" i zašto? 

 Nekoliko sezona sam radila kao zaštitno lice za jedan brand iz Pariza, pa sam često išla tamo snimati. Taj grad ima svoj vibe i ni jedan grad to ne može postići, makar se i Pariz kroz godine transformirao. Radila sam i produkciju za taj brand (Von50's), pa smo svi bili kao mala obitelj i odlično smo se kliknuli kao tim. Volim Pariz i jedna od najboljih prijateljica mi sada tamo živi, pa mi je uvijek lijepo posjetiti taj grad, no najdraži grad ikad mi je Tokyo. Oni imaju baš jaku vintage scenu. Kad sam došla tamo, puno ljudi me nije prepoznalo i osjećala sam se jako dobrodošlo. U jednom dućanu (brand je inače iz Njemačke - Rumle59) bila sam čak i na velikom plakatu; svi su me odlično prihvatili. Obožavam mentalitet Japanaca i njihovu autentičnost. Lijepo iskustvo mi je bio i Las Vegas, koji sam posjetila zbog festivala Viva Las Vegas, na koji sam išla kao gost, ali sam bila i host i dio žirija na natjecanju za najglamurozniji outfit. Također, prva sam djevojka iz ove regije koja je ušla u top 6 natjecateljica za Miss Pin Up. Jedan dio birao je žiri (u tom dijelu sam bila ja), a drugi se birao online. Nisam pobijedila (tad su mogle pobjedu dobiti samo cure iz USA i Australije) no ja sam skupila puno kontakata i ostvarila brojne suradnje koje i danas čuvam i radim. 

Rodom ste iz Čakovca, po struci profesorica povijesti i specijalistica digitalnog marketinga, a živite u Ljubljani. Što vas najviše asocira na rodni grad, što na studiranje, a što na mjesto prebivališta?

U Zagreb sam se odselila zbog studija već s 18 godina. Volim Zagreb, i taj grad mi je otvorio vidike, dao iskustva u poslu, ali i tamo sam stvorila brojna prijateljstva i poznanstva. Čakovec često posjetim zbog obitelji i prijatelja. Najviše se radujem festivalu Trash and Burn, prvom i najvećem hrvatskom festivalu rockabilly i vintage/retro kulture. Organiziraju ga meni jako dragi ljudi i do sad nisam propustila ni jedan. Gosti su entuzijasti u "kustom car" i vintage kulturu iz Njemačke, Mađarske, Italije, UK, Austrije, Slovenije... Ponosna sam što moje Međimurje ima takav festival koji drži dobru organizaciju i razinu.

Moda je za vas život ne samo u smislu odijevanja, već i u smislu stvaranja stilova za svjetske modne piste i veće levele. Upoznati smo s informacijom da su vaši djed i baka bili dizajneri te krojači. Shodno tome, logično je da volite modu i stilski se izražavati za čistu peticu, ali i desetku. Što mislite o tome?

Oni su uvelike utjecali na moj odgoj, ponašanje i pogled na modu. Nekad je Međimurje bilo jako u rangu tekstilne industrije i kvalitetne konfekcije. Ja osobno ne šivam, makar znam osnove. Roditelji su me upisali u ekonomsku srednju školu jer su smatrali da je to bolje za moju budućnost, ali nekako na kraju moja kreativnost je isplivala van. Doduše, i ekonomska škola je oblikovala moj pogled na biznis i marketing. Djed se bavio i fotografijom i sam razvijao fotografije, pa sam prvi put primila analogni fotoaparat u ruke sa svega 7 godina. Sve je išlo nekako sporo, organski i kroz kreativnost. Na kraju krajeva, sve je ispalo kako treba.

Sa stilom se rađaš, ali ga tijekom godina prepoznaješ, nadograđuješ i mijenjaš. U širokoj lepezi modnih stilova, koji pripada vašem tijelu, iako smatramo da vam sve super stoji, a koji srcu, po vašem mišljenju?

Mislim da to imam i genetski nekako u sebi, ali naravno, život i iskustva mijenjaju stil. Prije sam bila više okrenuta samo ka vintage modi, no danas pratim trendove i dizajnere koji me inspiriraju i prilagođavam svoj ukus svom životnom stilu.

Velik broj pratitelja pomno gleda vaše fotografije na društvenim mrežama i naprosto su fascinirani njima. Moramo priznati da smo i mi, jer nema fotografije koja nam se nije svidjela. Kolika je važnost fotografa kao personaliteta i stručnjaka u stvaranju senzacionalnih fotografija?

Radila sam s jako puno fotografa kao model i pomno pratila njihov rad; komunicirala i tako zapravo i sama učila kroz modeling. Modeling mi još uvijek dobro ide, posebno u mojoj niši, ali i sama volim i radim fotografiju. Većinu fotki danas radim sa svojim mužem, koji radi za jednu veću slovensku marketinšku agenciju kao grafički i media dizajner. Zajedno radimo fotografiju i odlično se razumijemo. U braku je definitivno bitno da se interesi poklapaju, posebno oni kreativni. Fotografija nije lak posao, ali ako je voliš, prođeš preko svih prepreka, čak i kad moraš raditi nešto što nije tvoj stil. Upravo zato pratim trendove kojima uvijek malo dam svoj "touch".

U djetinjstvu maštamo što bi htjeli biti i imamo svoje uzore. Vi ste uzor mnogima, a tko je vaš životni uzor? Kao djevojčica, što ste htjeli biti po zanimanju i jeste li mislili/sanjali da ćete biti poznati model?

Da nisam u tom poslu, bila bih dermatolog. Beauty industrija me jako zanima i pratim je. Kao klinka, često sam fotkala svoje barbike, namještala im vjenčanja, oblačila ih i šivala im odjeću, izrađivala kuće, pa mislim da sam sad u branši koja je povezana s mojim dječjim interesima. Nemam sad nekog posebnog idola, ali volim stil i look diva zlatnog Hollywooda; Marilyn Monroe, Ava Gardner, Hedy Lamarr, Rita Hayworth, Marlene Dietrich... Od dizajnera volim bezvremenske stvari starog Diora, Chanel, Elsu Schiaparelli, estetiku Moschina, Christobala Balenciagu, Muglera iz 90-ih, pokojnog Alexandra McQueena, Galiana, ženstvenost Dolce i Gabbane i volim taj neki mediteranski "dolce vita" ženstveni stil koji danas prezentira jedna od najljepših žena na svijetu, Monica Bellucci.

Svaka žena voli biti dotjerana u pravom smislu te riječi. Osim odjeće, u obzir dolaze i šminka te frizura, odnosno make-up i hairstyle. Istaknite nam najdraži oblik frizure i najbolji make-up look. Tko je vaš privatni frizer, a tko šminker i zašto ste se baš odlučili za njih?

 Moja kosa je, nažalost, ravna (jedina sam žena u obitelji koja ima ravnu kosu; i mama i baka imaju guste lokne), ali je barem gusta, što nije neka super kombinacija za vintage frizure, ali sam proučavajući te stare tehnike naučila lako napraviti te frizure. Kako na sebi, tako i na drugima. Radim povremeno i kao stilista, make-up i hair artist, ali sam dosta spora i pazim na detalje. Ako moja vizija nije ostvarena savršeno, nisam zadovoljna. To je danas teško jer sve ide brzo. Make-up mi je većinom klasičan – tuš i crveni ili nude ruž, ali volim se poigrati bojama i avangardom.

Odmor za dušu i tijelo svakome je potreban. Na koji način se restartate, ali i isključite iz svijeta javnosti te relaksirate? Također, što radite u slobodno vrijeme? Kuhate li, bavite li se sportom, imate li kućnog ljubimca...?

Jako volim kuhati i život u Aziji (Kina) i moja ljubav prema Japanu ostavila je svoj trag. Kuham često i to obično bude azijski fusion. Kad sam bila mlađa, "hype" mi je bio kada sam čekala paket s make-upom i odjećom, no danas se baš veselim kada mi dolazi paket pun azijskih začina. Kuhanje me jako veseli. Imam i pse. Život bez pasa mi je nezamisliv. Kako sada živim na relaciji Hrvatska - Slovenija, više sam u Sloveniji zbog muža, usvojila sam njihovu kulturu odlaska u šume, šetnje i, kako oni kažu, "u hribe". Evo, baš smo danas bili u šumi. Volim digitalno, ali moram se prizemljiti, a kod toga mi pomaže odlazak na more (obožavam Opatiju i redovito tamo ljetujemo) i šume. Živim dosta povučeno i jednostavno; osim naravno kada van izađe moja ljubav prema modi, estetici i glamuru.

Boje čine svijet ljepšim. Ljudi nose boje ne samo na odjeći, nego i u osmijehu, zagrljaju, pogledu, rukovanju – preciznije svojoj osobnosti. Koja boja je vječna vodilja vašega života i zašto?

Petrolej plava, mint zelena i jako volim pastelne boje. Te boje me uvijek razvesele i kao da su dio moje aure. Kad se želim pritajiti, uvijek sam u crnom. Dolazi zima, a zimi je crna moja baza za stil. Zapravo kako sam starija moj pogled na stil i boje je sve vise eklektičan. 

Odgovor na pitanje kojom rukom pišemo je “biografska činjenica” koja nas prati cijeli život. Većina osoba piše desnom rukom, odnosno dešnjaci su, dok manjina lijevom rukom, odnosno ljevaci su.

Lijevom rukom piše samo 15% populacije, a u tom postotku mnogo je poznatih političara, glumaca, pjevača…

Poznato je da su ljevaci kreativniji od dešnjaka, ali i mudriji. Također, neke ljevoruke osobe mogu pisati i s desnom rukom.

Osvrnimo se sad na pisanje rukom općenito. Što se događa?

Moderne tehnologije na neki način omogućuju brži rad ( pisanje rukom zahtijeva mnogo vremena i puno energije).

Na taj način pisanje rukom odlazi u (ne)potpuni zaborav tako da mnogi ne znaju kakav je bio ili jest vaš rukopis i to ih ne zanima. Njihov fokus je na sadržaju napisanog, što bi u principu trebalo i biti najvažnije.

Prije je sve bilo drugačije, a neki će se složiti da je bilo i bolje.

Rukom su se pisali dnevnici, memoari, ljubavna pisma, pjesme, razglednice, čestitke…

To je pristup koji je po našem mišljenju bio vrlo emotivniji i prisniji jer je imao svoju čar. Sada ta čar ostaje uspomena, a vjerujem da ćete se složiti s nama i nezaboravna.

Poruka u boci je ideja o kojoj će se redovito i dugo pričati, a teško više pretvoriti u djelo.

Fotografska djelatnost je također doživjela velike promjene. Klasični fotoaparati više se ne koriste već postaju suvenir, a nekad je taj fotoaparat bilježio najljepše suvenire, razglednice koje ste sami stvarali. ( najljepše razglednice su vaše osobne, a ne one koje eventualno kupujete na određenim prodajnim mjestima).

Mobitel je “riješio” mnoge nedoumice i ubrzao proces stvaranja, slanja i plasiranja fotografija.

Pisanje rukom veoma utječe na naše psihičko i fizičko zdravlje, štoviše smanjuje stres i depresiju.

Isto tako pisanje olovkom na papiru zdravije je od pisanja na tipkovnici.

Naravno, da se moramo prilagoditi vremenu u kojem živimo i tehnologiji koja napreduje “brzinom munje”.

Ono što je bila prošlost treba zaboraviti, već moramo biti svjesni da je sadašnjost nešto sasvim drugo, a budućnost traži rizike i izazove za koje su spremni i moraju biti spremni samo najhrabriji.

Što nam ovo pokazuje?

Razglednice su inspirativna prošlost, mailovi sigurna sadašnjost, a digitalni nomadi obećavajuća budućnost!

Vedran Tolić itekako je prepoznatljivo i cijenjeno ime u svijetu fotografije. Ovaj Zagrepčanin redovito ističe ljubav prema fotografiji koja je osim toga i očigledna u svakom pogledu na foto uratke koje stvara. Upravo njegove profesionalne i umjetničke fotografije stvorile su najljepše uspomene i obilježile mnoge trenutke počevši od sportskih događaja, kulturnih manifestacija, svadbenih svečanosti i još mnogo drugih evenata.Jedno je sigurno - fotoaparat mu itekako pristaje, a bavljenje fotografskim zanimanje poziv je koji je prihvatio još 2009. godine.

Kako bi se uvjerili u prethodno navedeno pročitajte intervju u kojem ovaj vrsni fotograf otkriva sve prednosti, tajne, zanimljivosti i anegdote fotografskog zanimanja.

Koliko dugo se bavite fotografiranjem i odakle ideja za tim zanimanjem?

Fotografiranjem se ozbiljnije bavim od 2009. godine. Do dana današnjeg to je jedino čime se bavim u životu, a krenulo je sasvim slučajno. Još u srednjoj školi sam radio za jedne naše dnevne novine, pa mi je kolega rekao da je veći honorar ako se objavi i fotografija. Tako da sam s običnim kompaktnim fotoaparatom počeo objavljivati i fotografije, a malo po malo sam i skupio nešto novaca. Na samom početku studiranja moji roditelji Branko i Marica pomogli su tako što su digli kredit kako bi kupili fotoaparat Sony A350 koji je koštao oko 7.000 kuna, a nakon toga sam svakodnevno radio sve više na svojoj edukaciji.

Što je presudno imati da bi netko bio vrhunski i profesionalni fotograf?

Presudno je imati ogromnu ljubav prema fotografiranju, ali i naknadnoj obradi fotografija koja danas čini ogromnu razliku među fotografima. Isto tako je važno biti jako samokritičan, jer ako dođemo do faze u kojoj smo zadovoljni fotografijama koje smo snimili i ako ne vidimo nedostatke na njima, to nam onda treba biti poziv na oprez jer znači da nešto ne štima. Ok, u nekim situacijama doista sve može biti idealno, ali kod velike većine snimanja uvijek ima prostora za napretkom, posebno kada te materijale pogledamo s nekim vremenskim odmakom. Nikada ne smijemo prestati s preispitivanjem radova koje smo snimili.

Kako biste opisali vaše fotografije, što poručuju?

Tu je više kategorija. Jedno je kada radim komercijalno i onda u tom slučaju klijent odlučuje kako će fotografije ''pričati''. Druga je stvar kada radim sebi za gušt, onda jednostavno volim prepustiti da cijeli kadar priča za sebe. Imam jako puno usputnih fotografija koje nisu ništa posebno, ali i one neke koje su mi posebne te za koje sam zastao i promislio što i kako želim realizirati. To kakvu će poruku poslati je više na primatelju da odluči, jer to kako ja vidim fotografiju ne znači nužno da vidi i druga strana. Zato je fotografija prekrasna, je da je subjektivna, ali kada je nešto posebno i drugačije, onda to uvijek i probudi reakciju kod ljudi.

Svaka fotografija ima svoju temu. Koje su vaše omiljene teme?

Volim svakodnevicu koja nas okružuje. U Zagrebu to nažalost i nije uvijek ugodno jer naši ljudi baš i nisu navikli da ih se fotografira po ulicama. Međutim, odlazak u inozemstvo i turistički još više razvijene zemlje su uvijek odličan izbor jer tamo maksimalno guštam u materijalu koji snimam. Pritom nikome ne smeta to što okolo netko hoda s fotoaparatom. Obožavam brojne tipove fotografija kao što su vjenčanja, krštenja, sport, studijska snimanja, razna događanja… Jednostavno volim sve što je vezano za fotografiranje i uvijek i prihvatim svaki novi izazov, jer znam da ću dati sve od sebe.

Je li fotografija strast, umjetnost, poziv ili prikaz talenta i kreativnosti?

Ovisi kako kod koga. Kod nekoga je fotografija samo nešto od čega živi. Za mene je fotografija ono za što živim i od čega živim. Pritom ovo prvo stavljam na najvažniju poziciju, jer u cijeloj sam priči prvenstveno zbog toga jer uživam u fotografiranju. Nisam imao talent za fotografiranjem, ali sam sve nadoknadio radom. Samo rad, rad i rad.

Koliko je bavljenje fotografijom promijenilo vaš život? Navedite primjere.

Meni je skroz promijenilo život jer kao što sam prethodno rekao, imam privilegiju da živim od toga što obožavam. Nema veće sreće od toga.

Kakva je danas zainteresiranost mladih za navedenim zanimanjem?

Rekao bih da je veća nego ikada, jer vidim po društvenim mrežama da je jako puno fotografa i snimatelja. Nažalost, kod nekih od njih vidim manjak kvalitete, ali sve se to može nadomjestiti učenjem. Zato se i nadam da će brojni od njih doživjeti taj kvalitativni iskorak. Općenito smatram da je Hrvatska iznadprosječna kada su u pitanju foto i video produkcija u odnosu na svjetsko tržište. Na svakom se koraku kod nas nalaze kreativci.

Kako izgleda vaš put do uspjeha?

Mislim da je ovo dosta teško pitanje, jer uspjeh svatko drugačije definira. Za mene je uspjeh to što živim od fotografiranja, ali za nekoga to ne bi predstavljalo nikakav uspjeh. Volim neke stvari gledati optimistično, pa tako i onu da se trud uvijek nagradi. Ok, možda se i ne nagradi uvijek, ali ako puno radimo i ulažemo u sebe, dajemo sve od sebe na snimanjima, već će nam se to nekako i vratiti. Pritom bih rekao da uvijek moramo imati veliku razinu ljudskosti u svemu, posebno sada u ovim korona vremenima, jer sve dobro što i učinimo već će nam se vratiti nekom prilikom.

Po čemu se vaš rad razlikuje od drugih i što mislite da vas čini jedinstvenim?

Ne bih rekao da se baš nešto razlikujem od drugih. Jedino što uvijek gledam da ostane nešto iza mene i spreman sam dijeliti znanje, zato sam i izdao knjigu U vrtlogu vjenčanja. To je uopće prva ikada tako detaljna i specijalizirana knjiga na našim prostorima. Redovito objavljujem i kod sebe na blogu, posebno teme koje bi mogle zanimati fotografe. Želim uvijek pomoći i spreman sam pomoći kada me netko pita za savjete.

Koliko su klijenti zahtjevni po pitanju selekcija fotografija i s kime vam je dosad bilo najdraže surađivati?

Zadnja velika suradnja koju sam imao je bila za UEFU prije desetak dana i s njima je bilo savršeno surađivati. Tako su bili dobro organizirani da je bila divota biti dijelom ekipe. Iako ne bih stvarno nikoga izdvojio jer mi je velik gušt raditi s apsolutno svakom osobom koja cijeni ono što radim i koja vidi potencijal moći fotografije kao medija. Na kraju krajeva, kada fotografiram za neki restoran i kada oni kažu da im se promet povećao za 30 posto nakon što su objavili vizuale, to je stvarno velika sreća i dokaz koliko fotografija može biti utjecajna u svim segmentima.