Prihvatiti kiparstvo kao vrstu umjetnosti, ali i životni poziv nije ni jednostavno ni lako. Zašto? Jer odabir ovog zanimanja zahtijeva veliku ljubav, još veću hrabrost, nepokolebljivu želju za istraživanjem, odvažnost kod prihvaćanja izazova i spremnost na edukaciju bez obzira koliko ona zahtjevna bila.
Josipa Čamber poznata je i priznata zagrebačka umjetnica, točnije kiparica kojoj nikad ne nedostaje inspiracije, vizije, volje, kreativnosti, mašte i ideja.
Spoj svih tih odrednica čini lepezu umjetnosti koju ona posjeduje već dugi niz godina. Svaki zamah tom lepezom novi je uspjeh, korak, početak ili pak avantura.
Pročitajte intervju i krenite u umjetnički labirint iz kojeg je redovito vrlo teško izaći. Zašto? Pravi umjetnici vole biti “izgubljeni” u njemu i zauvijek ostati tu.

Umjetnost je vrlo opsežan pojam. A iz tog pojma proizlaze različiti izrazi, a samim time i umjetnički pravci. Koja grana umjetnosti je definitivno vaš izbor i zašto?

Umjetnik za stvaranje treba vještinu i kreativnu maštu kako bi pokušao izvući odraz sebe kroz umjetničko djelo. Moji radovi opisuju trenutno životno i emotivno stanje u kojem jesam, bilo sreće i zadovoljstva ili patnje i tuge. Najlakše se izražavam kroz formu reljefa i skulpture. Iako istražujem razne materijale, zaljubljena sam u drvo kao najtopliji materijal u kiparstvu. Zaista uživam u svakoj fazi ručne, tradicionalne obrade drva, tesanjem dlijetom i batom, te ručnim šmirglanjem. Sam proces obrade drva fizički je zahtjevan, ali odmara um i odbija negativnu energiju.

Vaš projekt Ogledala Mašte je unikatan sam po sebi. A još je pretpostavljamo specifičnija ideja o nastanku i realiziranju istog. Recite nam nešto više o tome.

Ogledala Mašte su moja ideja o primijenjenom kiparstvu. Zidnim reljefima spojenim s ogledalima dala sam primjenu bez korištenja klasičnih ovalnih ili pravolinijskih okvira u kakvima su tradicionalno ogledala smještena. To je koncept s kojim sam napravila prvu samostalnu izložbu 1999. godine u Galeriji Forum u Zagrebu i na neki način sam ga nadograđivala i dorađivala u posljednjih skoro 25 godina.

Autorica ste mnogobrojnih skulptura što sasvim jasno ukazuje na ljubav prema kiparstvu, ali i smisao za bavljenje istim. Koje oblike najviše volite raditi, a koje najčešće stvarate?

To su stilizirani florealni i životinjski oblici, krila, torza, do nekih apstraktnih motiva uglavnom slobodno razvijenih u organske forme. Imam osjećaj da se forma sama od sebe stvara i kreira u procesu nastajanja skulpture, a proizlazi od nekog mog trenutnog osjećaja i stanja. Ne radi se o tome da ja kreiram ili kopiram oblik i stvaram ga „izvana", već imam osjećaj kao da se on sam organski stvara „iznutra", iz nekog amorfnog osjećaja koji polako sam sebi nalazi formu i smisao.

Kreativnost, vizija, inspiracija, znanje... sve su to pojmovi na koje se nerijetko stavlja fokus u umjetničkom stvaralaštu. Koji od ovih izraza vas najbolje opisuje ili ga najviše posjedujete i zašto?

Sve to je neophodno u stvaranju, a opet nešto o čemu ne razmišljam nego se prepustim samoj ideji koju želim prikazati. Po meni je kreativnost i dosljednost sebi, iskrenost prema sebi najbitnija u stvaranju svog prepoznatljivog umjetničkog svijeta. Volim taj polusvjesni i poluintuitivni proces umjetničkog stvaranja jer mi je on podjednako važan kao i završni produkt, skulptura. Taj proces me regenerira,uči, obnavlja, spaja s nekim najinstinskijim dijelom mene zbog kojeg i jesam umjetnica, kreativna osoba.

Svaki umjetnik ili umjetnica ponekad izađu iz tog svog imaginarnog/ posebnog/ nedokučivog svijeta. Gdje vi osobno tada idete, odnosno što radite kada se ne bavite umjetnošću?

Mali odmak pronalazim u uređenju interijera i restauraciji. Vesele me putovanja, odlasci u prirodu, izložbe, koncerti, predstave, filmovi, čitanje dobre knjige, druženje sa ljudima koje volim.

Za uspješan projekt i/ili rad potrebno je mnogo strpljenja, smirenosti, ali i koncentracije. Što se događa kada vaša ideja nije pretvorena u djelo, odnosno kad niste zadovoljni vašim primjerkom i ne izgleda onako kako ste prvotno mislili?

Svakom radu prethodi promišljanje, skiciranje i razrađivanje ideje. Unatoč tome rad se u procesu izrade konstantno mijenja, ponekad do neprepoznatljivosti od same početne ideje, to je proces stvaranja, kao putovanje u nepoznato. Uglavnom budem zadovoljna ali na kratko, kako bih opet nastavila misliti o nastavku te ideje kroz idući rad ili izradu nečega potpuno novoga.

Postoji li po vašem mišljenju poveznica između likovne umjetnosti i glazbene umjetnosti? Što likovna umjetnost ima, a glazbena nema i obrnuto?

Svaka umjetnost ima svoje zakonitosti i pravila i specifičnosti, a svima je zajedničko da nastaju iz umjetničke inspiracije u čovjeku koja nas na neki način približava božanskom. Likovna umjetnost kao i muzika ima svoju kompoziciju, dinamiku, unutarnje kontraste i
harmoniju dijelova unutar cjeline. Poznato je da je npr. Vasilij Kandinsky s rastom stupnja apstraknosti u svojim slikama razvio svojevrsnu gramatiku, a kao uzor mu je služila muzika u kojoj se osjećaji izražavaju notoma. Temeljna ideja je prema njegovim
istraživanjima čuti boje, vidjeti zvukove. Cilj umjetnosti je harmonija boja i dodirivanje ljudske duše. „Bojani zvukovi" prerastaju u „Bojane simfonije" koje kao i tonovi i zvukovi u muzici mogu izazvati harmonične ili disonantne osjećaje. U prividno jednostavnih i
svakodnevnih stvari može se otkriti duboki smisao, a u tome nam pomaže umjetnost bez obzira da li je to slikarstvo, muzika ili poezija.

Inspiracija je prijeko potrebna da bi započeli s radom, a i uspješno ga doveli/izveli do kraja. Gdje pronalazite inspiraciju, a samim time i volju, te energiju za radom?

Umjetnički poziv je specifičan jer proizlazi iz unutrašnje nužnosti, tako da se samim stvaranjem podiže životna energija. Inspiracija je svugdje oko mene, divni ljudi koji me okružuju, prirodne ljepote, umjetnici kojima se divim, međuljudski odnosi, uglavnom sve to osobno proživljeno. Naravno da taj stupanj kreacije varira prema nekim fazama u životu, i ciklički se obnavlja i ponavlja. Ponekad imamo osjećaj da smo apsolutno prazni i da nikad više nećemo imati nijednu dobru ideju ili misao. I onda se dogodi preokret i čudo i kao da nas okrzne neka nepredvidljiva milost i odjednom stvaramo bez prestanka u žaru i ludilu.

Je li danas teško biti umjetnik u financijskom smislu? Jeste li se oduvijek htjeli baviti umjetnošću ili su možda na početku ili na kraju vaše odluke postojale određene nedoumice, promjene mišljenja ili nešto tome slično?

Od malih nogu sam intuitivno pokazivala interes za umjetnost i prepoznala ga kao svoj poziv, tako da niti u jednom životnom trenutku nisam mijenjala smjer niti imala nedoumice oko toga, pa tako niti drugih opcija. Uvijek sam nešto crtala, slikala, modelirala i već tada ulazila u neki svoj svijet u kojem se i danas najbolje osjećam i snalazim. U financijskom smislu danas umjetnički rad nije adekvatno cijenjen i nagrađen jer ljudi nisu dovoljno educirani kako bi umjetnički rad prepoznali kao investiciju u nešto trajno. Nametnuti su im novi površni standardi uređenja interijera, propagiraju ih samozvani dizajneri interijera koji ne surađuju sa umjetnicima nego kroz panele i neka svoja instant rješenja sebe stavljaju i u ulogu umjetnika. Iz tog razloga je većina interijera copypaste, bez trunke individualnog u životnom prostoru pojedinaca, autorska djela zamjenjuju raznim printovima i kineskim odljevima skulptura. Općenito svjedočimo profanizaciji umjetnosti kao i mnogih drugih vrlina. Unatoč tome mislim da se ne treba prepustiti očajavanju, već tražiti svoj glas u svemiru.

Kada gledate u ogledalo vašega života, koji biste naziv dali tom umjetničkom djelu, skulpturi, reljefu ili možda instalaciji? Što bi predstavljalo, odnosno kako bi izgledalo? Koja boja, materijal, oblik i/ili forma bi dominirali i zašto?

Svakako bi to bila skulptura "Poljubac" francuskog kipara Rodena. Bio je to smrtonosni poljubac ljubavnika. Skulpturu prožima strast i romansa. Izrađena je od bijelog mramora, bjelina simbolizira mir. Smatram da je u životu najbitnije imati mir sa sobom i poljubac voljene osobe. „Svijet skida krinku veličine pred svojim ljubimcem. Smanjuje se na mjeru jedne pjesme, na jedan cjelov vječnosti".

Ukoliko su kamen, drvo, plastelin ili pak glina način izražavanja vaših emocija i ideja onda je kiparstvo - vrsta likovne umjetnosti stvorena za vas.
Što je u principu kiparstvo i koja bi bila definicija? To je umjetnost oblikovanja volumena u prostoru.
Za razliku od slike koja ima isključivo dvije dimenzije, a to su visina i širina, kip ima i treću, a to je dubina.
Kiparski rad, odnosno djelo se može dotaknuti odnosno na neki način pročitati/iščitati dodirom ruke.
Kiparsko djelo ima mnogo kompozicija, ali samim time i kutova gledanja.
Kakav će oblik kiparskog djela biti prvenstveno ovisi o materijalu.
S jedne strane postoje savitljivi i rastezljivi materijali ( plastelin, vosak, glina…), a s druge kruti (kamen, drvo, bjelokost…). S obzirom na to materijal je vrlo bitan, a često i presudan.
Za stvaranje kiparskih djela nerijetko se koriste raznovrsni materijali.

Ono što je ključno jest da su sva klasična kiparska djela napravljena od drva, kamena, mramora ili pak bronce.
Kiparski oblici nastaju modeliranjem i klesanjem.
Modeliranje je oblikovanje rukom, pritiskivanjem, dodavanjem, oduzimanjem…
Klesanje, odnosno tesanje predstavlja radnju kada se iz većeg volumena građe bez obzira je li riječ o kamenu, gipsu ili nečemu drugom odlamanjem oblikuje manja željena forma.
Činjenica jest da postoji velik broj svjetski poznatih kipara koji su ostavili neizbrisiv trag u povijesti svog umjetničkog stvaranja. I tim djelima se i dandanas divimo, a nekima i cijeli život.

Nabrojit ćemo samo neke od vrlo značajnih i nadasve poznatih, a to su: Donatello, Pablo Picasso, Alexander Calder, Leonardo da Vinci, Fernando Botero, Henry Moore…
Biti kipar je zanimanje koje je redovito zahtjevno, ponekad vrlo komplicirano, ali možda najviše od svega itekako zanimljivo.
Susret s kiparskim skulpturama bio on namjeran ili slučajan najviše se događa na putovanjima koja sa sobom donose razgled interijera crkvi, muzeja, galerija, palača…
Ali, to ne znači da određeni kipovi ne izgledaju lijepo, primjetno, posebno i specifično u vanjskom prostoru - preciznije eksterijeru, a najbolji primjer su vrtovi i općenito prirodno okruženje.

Pletenje, slikanje, bojanje, šivanje, oblikovanje, kiparstvo, modeliranje gline, samo su neke od aktivnosti rada rukama koji ne samo da potiču našu kreativnost, već su itekako poželjni za zdravlje. Na koji način? Poboljšavaju raspoloženje, jačaju samopouzdanje, smanjuju brige, stres…
Štoviše, kreativne aktivnosti nazivaju se art-terapijom. Svaki rad rukama opušta, razvija motoriku, vježba fokusiranost, poboljšava koncentraciju.

Ono što je ključno jest razvijanje kreativnosti, stvaranje ideja, razvijanje maštovitosti.
Talenti posebice dolaze do izražaja kod rada rukama.
Važno je skrenuti pozornost da je kod djece naročito poželjan rad rukama, te ujedno smanjivanje izloženosti internetu.

Ako ste mislili da je rad rukama bitan za fizičku aktivnost, važniji je za poboljšanje vašeg mentalnog zdravlja.
Štoviše, to je najbolja terapija koja je uvijek dobrodošla i koju treba razvijati kad god je to moguće.